Prve rečenice jednog romana:

Gledao sam u nebo pod gotovo nemogućim uglom, onako unazad zabačene glave. Nebo je bilo bez ijednog oblačka i neverovatno plavo. Bila je to ona azurnoplava boja, koju niste mogli da vidite nigde osim na nebu sada. Kada je već vrat počeo da me boli, morao sam da spustim glavu. A nije mi se spuštala. Na kraju sam morao. I onda mi pogled skliznu sa prelepog na ono gadno. Dokle god mi je pogled dopirao video sam samo ruševine.

(Milorad Ulemek Legija, STAZE PORAZA, IP Panonija Ruma, 2017)