Цитат

Makatsu Takagi: Marginalia #221

 

These daily piano recordings were made in my private studio surrounded by the mountains in Hyogo, Japan.
I opened all the windows to welcome the sounds of nature and played the piano without any sort of preparation : no overdubbing, no writing, no editing, no fixing… just as it is.
What you are listening to now are raw, improvised piano recordings
where the sounds of nature and the musical notes are recorded at the same time, in harmony without any discrimination.
I love to think that nature might also listen to my piano. The nature is the melody.
The piano is the harmony.

Jašin burnout

Pogledajte ovo pismo Jakova Ignjatovića upućeno Jovanu Grčiću Milenku, napisano pre dvestotinjak godina. Veliku mi utehu, nek mi prosti Jaša koji je ovde dušu isplakao, pruža što se ništa od tada na polju uređivanja časopisa (i rada an ženeral) nije promenilo. Kao i Ignjatović na poziciji urednika Letopisa Matice srpske (1854–1856), radimo kao konji, uređujemo jer niko drugi neće, saradnici se vijaju lasom, a projekti se krpe svojim tekstovima, prevodima, redakturama i bogtepita kako još. Istrajavamo u ovoj samodestrukciji zbog žara prema našem pozivu, ali i čudnih kompleksa zahvalnosti & nepoštovanja sopstvenih granica koji nas čine lakim za emotivnu manipulaciju. Za to vreme, zdravlje propada, živci su razrušeni, i u perpetualnom smo burnoutu, odnosno na serbskom — samopregorevanju. Nisam se ni sa jednom figurom iz istorije povezao kao sa Jakovom Ignjatovićem, spiritualnim milenijalcem. Ne brini Jašo, brate moj napaćeni, nama je najteže ali novi su mladi bolji od nas.

(Iz: SRPSKA EPISTOLARNA ANTOLOGIJA 19. VEKA, pr. Radovan Popović, 2023, Agora)

Marijana Enrikez, OPASNOSTI PUŠENJA U KREVETU (2024, Agora)

Nemam boljeg opisa za ovu zbirku nego da je satanistička. Horor priče Argentinke Marijane Enrikez emituju naročito infernalnu auru. U nekoliko njih se pojavljuju dečiji leševi i duhovi; u drugima su opisana surova stanja mentalnih bolesti, u trećima tabuizirane radnje poput javne defekacije ili do krvi nasilne masturbacije. Priče Marijane Enrikez mahom su natprirodni horori, no ima u njima, ruku pod ruku sa kletvama i utvarama, i elemenata egzistencijalnog/emotivnog užasa, te religijskog, telesnog, folklornog, urbanog i, u nedostatku bolje reči, ženskog horora (svi su Enrikezini junaci — junakinje). Zapleti su intrigantni, & bez jasnih razjašnjenja; završeci katapultiraju napetost u stratosferu umesto da je razmrse. Osetio sam i nešto od kosmičkog horora, iako u ovih dvanaest priča nema svemirskih čudovišta: osećaj da svetom kulja nevidljiva i pokvarena energija, da postoji nešto iznad & izvan naših života i priključenija, i da je to nešto zlo, neprijateljsko i nesaznatljivo.

• Marijana Enrikez, OPASNOSTI PUŠENJA U KREVETU, prev. Ana Marković, 2024, Agora.
• Mariana Enríquez, LOS PELIGROS DE FUMAR EN LA CAMA, 2009, Anagrama.
• Mariana Enríquez, THE DANGERS OF SMOKING IN BED, trans. Megan McDowell, 2021, Hogarth.

Krindž

Susramlje koje osećamo dok čitamo sopstvene zapise iz mladosti/prošlosti je canon event. Krindž je neizdrživ. Ali tako treba; osećaj je zdrav i dobar za dušu, jer nismo osobe koje smo nekada bili, ali ipak očigledno jesmo ista osoba koja smo nekada bili, pa što bismo se tog linkovanja sa prethodnim selfom stideli. Govorim ovo sebi dok mi pred očima izbijaju komentari na marginama GOSPOĐE BOVARI, sada nepostojeći jer sam ih godinama kasnije sastrugao iz knjige silinom koja bi zaprepastila i dermatologinju lejdi Magbet. Elem, sve je to kul. Sve je to razvojno. Džulijan Barns je o nelagodi pri čitanju starih beležaka govorio u jednom izlaganju na BBC 3, delu serijala predavanja pod nazivom CHANGING MY MIND. (Predavanja su potom objavljena kao knjiga: Džulijan Barns, PROMENITI MIŠLJENJE, „Knjige“, prev. Zoran Paunović, 2025, Geopoetika; Julian Barnes, CHANGING MY MIND, „Books“, 2025, Notting Hill Editions.)

Ponekad ponovo pročitam isti primerak neke knjige koji sam pročitao pre više decenija: i tako, na primer, u tekstu Floberovog romana koji sam čitao kao student, otkrijem beleške koje u meni, isprva, izazovu nelagodu. Podvučeni su ključni odlomci, na marginama su ispisani uzvici „Simbol!“ ili „Ponovljena slika!“ i tome slično. A ipak, opet, koliko god delovali naivno i uzrujano, manje-više iste komentare upisao bih — mada ne toliko eksplicitno — i danas, nekoliko decenija kasnije. Mladi čitalac je imao pravo: ono *jeste* bila ironija, ono *jeste* bilo simbolično, ono *jeste* bila ponovljena slika. Ne verujem da je čovek u šezdeset petoj inteligentniji čitalac no što je bio u dvadeset petoj; samo je suptilniji, i osposobljeniji za poređenja sa drugim knjigama i drugim piscima, na osnovu dodatnog znanja iz dodatnih godina života.

ČAS JE, OZIRISE

Nema pisca & spisateljice koji nisu pomislili da je sve već napisano; da su prekasno stigli na scenu (John Barth, NOVEL IN THE NEXT CENTURY), da su dobre teme očerupane, da novih glasova ne može biti, već samo odjeka, da su najbolje ideje polovne a najzanimljiviji zapleti istrošeni & da u najboljem slučaju mogu samo prepisivati od velikana. Ta je boljka univerzalna. Kao što prehlada napada hladnim vazduhom prosuvljenu sluzokožu grla, ovaj mentalni virus napada u trenucima samosumnje, očajanja, kao opravdanje za izbegavanje pisanja. Najlepši takav lament mi je ova molba književnika da, čudom ili nebeskim uplivom, njegovo delo bude Novo, Nerabljeno, Sveže, Originalno, do sada Neizrečeno:

Da su mi reči neznane, izrazi novim jezikom sročeni, i ono što još niko nije čuo, i ono što nije ponovljeno — oh, da mi je rečenica nedosadna, slovo koje preci nisu izrekli!

Oh, da mi je znati što drugi ne znaju, nešto od onoga što nije pusto ponavljanje, pa da to iskažem, i srce svoje na odgovoro potaknem, da mu iskukam svoju nevolju, da mu doturim teret koji prtim na leđima…

Autor ovog zapisa je helipolijski sveštenik Kekepere-sonbu (Khakheperraseneb), pisar faraona dvaneste dinastije. Muka starog Keka je svevremena — kako da kukam, i da kukanje zvuči iskreno, kada je sve iskukano? Kekepere-sonbu mislio je da je sve već napisano pre četiri hiljade godina. U trenutku kada mu je strah od istrošenosti jezika i velikih rečitih predaka prošao kroz glavu, vremenski je bio bliži šumama i rekama u Sahari nego Hristovom rođenju.

(Citat prema: Vesna Krmpotić, ČAS JE, OZIRISE: ANTIANTOLOGIJA STARE EGIPATSKE KNJIŽEVNOSTI, 1976, Nolit, str. 55)

Čiksentmihalji, TOK: Čitanje & pisanje poezije

Najvažniji oblik kreativne upotrebe jezika, već nekoliko puta pomenut u prethodnim kontekstima, jeste poezija. Stih je idealan za oblikovanje svesti jer osposobljava um da iskustva pohranjuje u kondenzovanom i transformisanom obliku. Svake večeri pročitati nešto iz knjige poezije za um je isto što i gimnastika za telo — način da ostanemo u formi. Ne mora to biti „velika“ poezija, barem ne u početku. Nije nepohodno ni čitati celu pesmu. Važno je pronaći bar jedan red, ili stih, koji počinje da peva.

I ponovo, nema nikakvog razloga za ostajanje na nivou pasivnog konzumenta. Svako može, uz malo discipline i istrajnosti, naučiti da uredi lična iskustva kroz stih. Kao što je pokazao Kenneth Koch, njujorški pesnik i socijalni reformator, čak su i deca iz geta i polupismeni starci u staračkim domovima u stanju da, uz minimalno vežbanja, pišu prelepo dirljivu poeziju. Nema dileme da ovladavanje ovom veštinom poboljšava kvalitet njihovog života. Ne samo da uživaju u tom iskustvu, već u tom procesu znatno povećavaju i samopoštovanje. Slične koristi pruža i pisanje proze, ali prozi nedostaje očigledan red nametnut metrom i rimom.

(Mihalj Čiksentmihalji, TOK: PSIHOLOGIJA OPTIMALNOG ISKUSTVA, prev. Vera Varadi, Mirjana Sovović, 2017, Fedon; Mihaly Czikszentmihalyi, FLOW: THE PSYCHOLOGY OF OPTIMAL EXPERIENCE, 1990, Harper and Row)

Na strani medveda

Novi rad je o ekologiji & ekokritici & nastaviće se na izvestan način na prethodni, koji je bio o ekološkim bajkama Desanke Maksimović. (Oba su o dečijoj književnosti). Kroz literaturu sam se upoznao sa Džonom Muirom, srčanim piscem prirodnjačkih putopisa o američkoj divljini sa početka XX veka.

Well, I have precious little simpathy for the selfish propriety of civilized man, and if a war of races should occur between the wild beasts and Lord Man, I would be tempted to sympathize with the bears.

(John Muir, THE STORY OF MY BOYHOOD AND YOUTH, 1913; iz: THE EIGHT WILDERNESS-DISCOVERY BOOKS, 1992, Diadem Books, str. 155)