Konstantin Kafavi, ITAKA // Κωνσταντίνος Πέτρου Καβάφης, Ιθάκη (1911)

Kad kreneš na put za Itaku
zaželi da dug to bude put;
pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
i srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
sve dok misao je tvoja uzvišena
i dok birana se osjećanja tiču tvog duga i tvog tijela.

Niti Lestrigonce, niti Kiklopa
niti divljeg Posejdona ti susreti nećeš
ako ne nosiš ih u samome sebi
i ako ih duša tvoja ne iznosi preda te.

Zaželi da dug to bude put
svitanja ljetnih pun
u koja ćeš — koliko li radosti —
ulazit u luke prvi put viđene.
Pred feničkim zastani tezgama
i snabdij se finim stvarčicama:
sedefom, koraljom, ambrom, slonovačom;
uzmi svakovrsnih razbludnih mirisa,
što više upravo raskošnih mirisa.
Pođi u mnoge gradove misirske
da učiš, i da poučiš se kod mudraca njinih.

I na umu uvijek Itaku zadrži.
Stiću na nju tvoja je sudbina.
Al’ nipošto ne žuri na tom putu.
Bolje neka mnogo godina potraje
da na otok pristaneš ko starac
bogat onim što na putu stekao si
ne očekujući da Itaka bogastvo ti dadne.

Ona ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače.

(Konstantin Kavafi, SABRANE PJESME, prevod & predgovor & bilješke Slobodan Blagojević, 1988, Sarajevo: Svjetlost)


 

Σαν βγεις στο πηγαιμό για την Ιθάκη,
να εύχεσαι να ‘ναι μακρύς ο δρόμος,
γεμάτος περιπέτειες, γεμάτος γνώσεις.
Τους Λαιστρυγόνας και τους Κύκλωπας,
τον θυμωμένο Ποσειδώνα μη φοβάσαι,
τέτοια στον δρόμο σου ποτέ σου δε θα βρεις,
αν μεν η σκέψης σου υψηλή, αν εκλεκτή
συγκίνησης το πνεύμα και το σώμα σου αγγίζει.
Τους Λαιστρυγόνας και τους Κύκλωπας,
τον άγριο Ποσειδώνα δεν θα συναντήσεις,
αν δεν τους κουβαλείς μες στην ψυχή σου,
αν η ψυχή σου δεν τους στήνει εμπρός σου.

Να εύχεσαι να ‘ναι μακρύς ο δρόμος.
Πολλά τα καλοκαιρινά πρωινά να είναι
που με τι ευχαρίστηση, με τι χαρά
θα μπαίνεις σε λιμένας πρωτοειδωμένους
να σταματήσεις σ’ εμπορεια Φοινικικά,
και τες καλές πραγματείες ν’ αποκτήσεις,
σεντέφια και κοράλλια, κεχριμπάρια κι έβενους,
και ηδονικά μυρωδικά κάθε λογής,
όσο μπορείς πιο άφθονα ηδονικά μυρωδικά,
σε πόλεις Αιγυπτιακές πολλές να πας,
να μάθεις και να μάθεις απ’ τους σπουδασμένους.

Πάντα στο νου σου να ‘χεις την Ιθάκη.
Το φθάσιμον εκεί ειν’ο προορισμός σου.
Αλλά μη βιάζεις το ταξίδι διόλου.
Καλύτερα χρόνια πολλά να διαρκέσει.
και γέρος πια ν’ αράξεις στο νησί,
πλούσιος με όσα κέρδισες στο δρόμο,
μη προσδοκώντας πλούτη να σε δώσει η Ιθάκη.

Η Ιθάκη σ’ έδωσε τ’ ωραίο ταξίδι.
χωρίς αυτήν δε θα ‘βγαινες στο δρόμο.
αλλά δεν έχει να σε δώσει πια.
Κι αν πτωχική την βρεις, η Ιθάκη δε σε γέλασε.
έτσι σοφός που έγινες, με τόση πείρα,
ήδη θα το κατάλαβες οι Ιθάκες τι σημαίνουν.


 

As you set out for Ithaka
hope your road is a long one,
full of adventure, full of discovery.
Laistrygonians, Cyclops,
angry Poseidon—don’t be afraid of them:
you’ll never find things like that on your way
as long as you keep your thoughts raised high,
as long as a rare excitement
stirs your spirit and your body.
Laistrygonians, Cyclops,
wild Poseidon—you won’t encounter them
unless you bring them along inside your soul,
unless your soul sets them up in front of you.

Hope your road is a long one.
May there be many summer mornings when,
with what pleasure, what joy,
you enter harbors you’re seeing for the first time;
may you stop at Phoenician trading stations
to buy fine things,
mother of pearl and coral, amber and ebony,
sensual perfume of every kind—
as many sensual perfumes as you can;
and may you visit many Egyptian cities
to learn and go on learning from their scholars.

Keep Ithaka always in your mind.
Arriving there is what you’re destined for.
But don’t hurry the journey at all.
Better if it lasts for years,
so you’re old by the time you reach the island,
wealthy with all you’ve gained on the way,
not expecting Ithaka to make you rich.

Ithaka gave you the marvelous journey.
Without her you wouldn’t have set out.
She has nothing left to give you now.

And if you find her poor, Ithaka won’t have fooled you.
Wise as you will have become, so full of experience,
you’ll have understood by then what these Ithakas mean.

(C. P. Cavafy, COLLECTED POEMS, trans. Edmund Keeley & Philip Sherrard, 1975, 1992)

Louise Glück, Matins (THE WILD IRIS) / Luiz Glik, Jutrenje (DIVLJI IRIS)

You want to know how I spend my time?
I walk the front lawn, pretending
to be weeding. You ought to know
I’m never weeding, on my knees, pulling
clumps of clover from the flower beds: in fact
I’m looking for courage, for some evidence
my life will change, though
it takes forever, checking
each clump for the symbolic
leaf, and soon the summer is ending, already
the leaves turning, always the sick trees
going first, the dying turning
brilliant yellow, while a few dark birds perform
their curfew of music. You want to see my hands?
As empty now as at the first note.
Or was the point always
to continue without a sign?

___

Želiš li da znaš kako provodim vreme?
Hodam po travnjaku i pretvaram se
da plevim korov. Treba da znaš
da ja nikad ne plevim korov — klečim i čupam
busenove deteline iz cvetnih gredica: zapravo
tražim hrabrost, neki dokaz
da će mi se život promeniti, mada
to traje čitavu večnost, proveravanj
svakog busena u potrazi za simboličnim
listom, a letu će uskoro kraj, lišće
već menja boju, isprva uvek na
obolelim stablima, venući blistavožuto
postaje, dok nekoliko tamnih ptica izvodi
muzičku završnicu. Da mi vidiš ruke?
Prazne su kao i kod prvog tona.
Ili je smisao oduvek bio u tome
da se istraje bez znamena?

(prev. Alen Bešić, 2023, Kontrast)

 

Rade Drainac, TAJFUN NA BETONU

 

 

Određeni soj avangardnih umetnika obožavao je — obožavanje je prava reč — tehnologiju i inženjerska dostignuća tadašnje epohe. Neki avangardistički podpravci otvoreno se i temelje na prožimanju umetnosti/književnosti i tehnoestetike. Konstruktivistički pesnici pišu tako koristeći matematičke simbole, algebarske formule & topografiju arhitektonskih šema. Za čoveka kao što je Filipo Tomazo Marineti (začetnik futurizma), novi gedžeti, pronalasci i mašinski artefakti čak su i vredniji i lepši od umetničkih dela. Kako je FTM rekao u MANIFESTU FUTURIZMA: „Objavljujemo da su divote sveta obogaćene novom lepotom: lepotom brzine. Trkački automobil sa haubom ukrašenom velikim cevima nalik na zmije sa eksplozivnim dahom; urlajuće motorno vozilo koje kao da se pokreće vatrom iz mitraljeza lepše je od Nike sa Samotrake“. Na tehnologiju se, očima ovakvih stvaralaca, gleda kao na korisnu i prelepu silu koja će čovečanstvo božezdravlja dovesti, nakon klanja u Prvom svetskom ratu, malo bliže utopiji.

Rade Drainac (1899–1943), srpski avangardni pesnik, imao je drugačiji pogled na stvari. Umesto tehnološkog raja video je, u projekciji, da nas oslanjanje na tehnologiju radije vodi u otuđivanje; da prodor tehnologije u umetnost, medije, privatni životi i međuljudske odnosi ne vodi baš ka preporodu ljudskog duha, već pravo u dehumanizaciju. Njegova pesama „Tajfun na betonu“ (objavljena posthumno, direktno iz rukopisa, u drugoj knjizi njegove sabrane poezije BUNTOVNIK I APOSTOL, 1999, Zavod za udžbenike, ur. Gojko Tešić) zvuči toliko neverovatno proročki da se čini kao da je stvar književnoistorijska zezancija i da je, umesto 1928, napisana prekjuče. Ko je još pre sto godina govorio o Tviteru, infernalnim algoritmima i parasocijalnim odnosima na Webu 2.0? Drainac je inače bio veseljak i po mnogo čemu hipermoderan — što napominjem kako se njegov osećaj za filing savremene tehnokulture ne bi tumačio kao zadrtost, luditizam, smarački cinizam ili prazno bumersko naricanje.

Emili Dikinson / Emily Dickinson: 327

Pre no što mi iskopaše oko
I ja sam volela da gledam —
Ko i druga Stvorenja što imaju Oči,
A ne znaju drugi način nijedan —

Ipak, da mi je rečeno — Danas —
Da mogu za sebe imati nebo —
Na Srcu bi se otvorila rana
Velika koliko i ja sama —

Livade — moje —
Planine — moje —
Sve Šume — Zvezde Beskrajne —
Podneva koliko može stati
U moje oči omeđene —

Pokrete Ponirućih ptica —
Jutarnju Ćilibarsku Cestu —
Samo moju — da je gledam kad poželim —
Novosti bi me ubile na mestu —

Sigurnije je — valjda — sa dušom samo
Na Prozor kad se kroči —
Gde druga Stvorenja — nesmotreno
Suncu izlažu — svoje oči —

***

„Pouzdano se zna da je Emili Dikinson imala velikih oftalmoloških problema: zamor očiju, nemogućnost da dugo čita, zamućenja, diplopiju (udvojeni vid), glavobolje itd. Poetskom slikom se medicinska činjenica udvojenog vida predstavlja kao metafizička; pesnikinja veruje da bi je kristalno jasan vid (svet u svoj svojoj lepoti i istini) zasigurno ubio. Na kraju pesme, u svom maniru, ona pretpostavlja unutrašnji vid onom fizičkom, spoljnom, lako ranjivom.“

(Iz: Emili Dikinson, JA SAM NIKO! A KO SI TI?, ur./prev. Aleksandar Šurbatović, 2016, Mali vrt)

—–

Before I got my eye put out –
I liked as well to see
As other creatures, that have eyes –
And know no other way –

But were it told to me, Today,
That I might have the Sky
For mine, I tell you that my Heart
Would split, for size of me –

The Meadows – mine –
The Mountains – mine –
All Forests – Stintless stars –
As much of noon, as I could take –
Between my finite eyes –

The Motions of the Dipping Birds –
The Morning’s Amber Road –
For mine – to look at when I liked,
The news would strike me dead –

So safer – guess – with just my soul
Opon the window pane
Where other creatures put their eyes –
Incautious – of the Sun –

Snežana Nikolić, „Nešto drugo“ (O ČEMU ŠUMOVI PRENOSE RAZLIČITE ISTINE, 2022, Agora)

Možda ćemo nekad biti ćutljivi i lepi
kao šume isprane kišom.
Usamljene i strašne šume
u koje bi pustio telo i ne bi,
pa zato stojiš na njenom početku.

Neko je tamo, neko te tamo voli
iako postoje mesta do kojih se ne dopire
i postoje mesta na kojima te nikada neće čuti.

Nečije vreme šeta
kao gladna životinja među stablima.
I onda odjednom staje radi popodnevne svetlosti.
Njena smrt potom srasta s predelom
i pesnik ostaje bez odgovora
dok njgov jezik ljušti jabuku
ljušti i na kraju se nešto valjda dogodi s jabukom.
Ne znam šta.

Na panjevima je nešto drugo.
Uvek je nešto drugo.

Katalin Ladik, OSETI BAR KAD UĐEM KROZ PROZOR // ÉREZD, AMIKOR BEJÖVÖK AZ ABLAKON

Napustila me je odavno ova kuća.
Sastoji se samo od grdnih, ugljenisanih ruku,
što grlile su mi telo mekim glinama.
Njen malter beše mek i vlažan, pun žudnje.
Ako bih se iznova u njoj probudila,
bila bih njen prozor u zaborav.
Mogli bismo zajedno da srčemo more,
da osluškujemo pljuskanje talasa u našim telima.

_________________

Ez a ház már rég elhagyott engem.
Már csak hatalmas, üszkös karokból áll,
melyek puha agyagban ölelték testemet.
Vakolata lágy és nedves volt, tele vágyakkal.
Da he újra felébrednék benne,
feledésbe néző ablaka lennék.
Együtt szürcsölnénk a tengert,
hallgatnánk testünkben a hullámverést.

John Berryman, DREAM SONG 29

There sat down, once, a thing on Henry’s heart
só heavy, if he had a hundred years
& more, & weeping, sleepless, in all them time
Henry could not make good.
Starts again always in Henry’s ears
the little cough somewhere, an odour, a chime.

And there is another thing he has in mind
like a grave Sienese face a thousand years
would fail to blur the still profiled reproach of. Ghastly,
with open eyes, he attends, blind.
All the bells say: too late. This is not for tears;
thinking.

But never did Henry, as he thought he did,
end anyone and hacks her body up
and hide the pieces, where they may be found.
He knows: he went over everyone, & nobody’s missing.
Often he reckons, in the dawn, them up.
Nobody is ever missing.

Handstand

Nekoliko fenomenalnih heksametara iz moje omiljene pesme na ENDLESS SUMMER VACATION Majli Sajrus. (Druga strofa nije heksametarska ali mi je isto lepa.) Kao koautor stihova je uz Majli potpisan i filmski reditelj Harmoni Korajn (Harmony Korine; GUMMO, SPRING BREAKERS).

You’re questioning the science ’cause you don’t understand
How I’m doing what I’m doing in a fucking handstand
You found it so impressive that I do it again
My other one is busy, so I use my left hand
We took it kinda fast but you put it in slow
I see your mother’s calling and you’re hitting ignore
It’s like you saw a unicorn, you don’t understand
How I’m doing what I’m doing in a fucking handstand

/
I wish I could crawl inside your heart
Take you captive and then sail away

(Miley Cyrus, „Handstand“, ENDLESS SUMMER VACATION, 2023, Columbia Records)

Ivan V. Lalić, MELANHOLIJA // T. S. Eliot, THE WASTE LAND

Godina koja okleva, kvaran martovski sneg,
Neumereno obilje goriva za rad vrtova,
Hrtovi zime što još se osvrću na uzmaku,
Pod mokrim krznom već nestvarni; to je praznik
Praznine, optočen romorom što kaplje
Sa krovova u zoru. Taj zvuk će da se zgusne
u mrlju koja vlaži zapadni sobni zid —
Tako praznina gusne u vidljivu suprotnost,
Najavu rastočenja. Je li to ono što motri
Ona žena krunisana i krilata, urezana
u pomni nered, na bakarnu ploču, u Nirnbergu
daleke da li hiljadu petsto četrnaeste?
Na jugu proleće raspliće čvorove mokrih vetrova,
Smrt ima mokru senku dok prolazi kroz zid.

_______________________

April is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.
Winter kept us warm, covering
Earth in forgetful snow, feeding
A little life with dried tubers.
Summer surprised us, coming over the Starnbergersee
With a shower of rain; we stopped in the colonnade,
And went on in sunlight, into the Hofgarten,
And drank coffee, and talked for an hour.
Bin gar keine Russin, stamm’ aus Litauen, echt deutsch.
And when we were children, staying at the archduke’s,
My cousin’s, he took me out on a sled,
And I was frightened. He said, Marie,
Marie, hold on tight. And down we went.
In the mountains, there you feel free.
I read, much of the night, and go south in the winter.