Scott Mutter: Fotomontaže

Istraživao sam literaturu o avangardističkim fotomontažama i naleteo pravo na zbirku radova vizuelnog umetnika Skota Mutera. „Snovito“ je smarački opis ali ovde odlično pristaje. Prizori na Muterovim kompozicijama su grandiozni & nervozni. Osećaj je identičan onom koji izazivaju kadrovi backrooms i sličnih nemogućih prostora: nepoznata zemlja privlači, ali njene dementne proporcije zastrašuju. „Nadracionalni“, je li, prizori; kako ime zbirke poručuje. Fotomontaže nastaju od dokumenata stvarnosti (fotografija), ali ne prate, kao ni Blender u rukama liminalnog arhitekte, topografska pravila smislenog prostora. To nas kolebanje između poznatog i uvrnutog uznemirava & opčinjava.

(Slike iz: SURRATIONAL IMAGES: PHOTOMONGATES BY SCOTT MUTTER, predgovor Martin Krause, 1992, University of Illinois Press)

 

Najveći lažnjak u Evropi

Mussolini is the biggest bluff in Europe. If Mussolini would have me taken out and shot tomorrow morning I would still regard him as a bluff. The shooting would be a bluff. Get hold a good photo of Signor Mussolini sometime and study it. You still see the weakness in his mouth which forces him to scowl the famous Mussolini scowl that is imitated by every 19-year-old Fascisto in Italy. Study his past record. Study the coalition that Fascismo is between capital and labor and consider the history of past coalitions. Study his genius for clothing small ideas in big words. Study his propensity for dueling. Really brave men do not have to fight duels, and many cowards duel constantly to make themselves believe they are brave. And then look at his black shirt and white spats. There is something wrong, even histrionically, with a man who wears white spats with a black shirt. (…)

The Fascist dictator had announced he would receive the press. Everybody came. We all crowded into the room. Mussolini sat at his desk reading a book. His face was contorted into the famous frown. He was registering Dictator. Being an ex-newspaperman himself he knew how many readers would be reached by the accounts the men in the room would write of the interview he was about to give. And he remained absorbed in his book. Mentally he was already reading the lines of the two thousand papers served by the two hundred correspondents. “As we entered the room the Black Shirt Dictator did not look up from the book he was reading, so intense was his concentration, etc.”

I tiptoed over behind him to see what the book was he was reading with such avid interest. It was a French-English dictionary–held upside down.

(Ernest Hemingway, „Mussolini, Europe’s Prize Bluffer“, The Toronto Daily Star, 27jan23)

* * *

Musolini je najveći lažnjak u Evropi. Da me Musolini sutra ujutru izvede na streljanje opet bih smatrao da je lažnjak. I streljanje bi bilo lažnjačko. Uzmite jednom neku dobru fotku Senjor Musolinija i proučite je. I dalje vidiš slabost u njegovim ustima koja ga prisiljava da se mršti čuvenim Musolinijevim namrštenim izrazom koji oponaša svaki 19-godišnji fašisto u Italiji. Prouči njegov dosadašnji record. Prouči savez koji fašizam predstavlja između kapitala i rada & razmotri istoriju prošlih saveza. Prouči njegovu genijalnost oblačenja malih zamisli u velike reči. Prouči njegovu sklonost dvobojima. Zaista hrabri ljudi ne moraju da ulaze u dvoboje, a mnoge kukavice stalno se sukobljavaju u dvobojima da bi uverili sebe da su hrabri. A onda baci pogled na njegovu crnu košulju i bele kamašne. Nešto nije u redu, čak i histrionično, sa čovekom koji nosi bele kamašne na crnu košulju. (…)

Fašistički diktator je najavio da će primiti štampu. Svi su došli. Nagurali smo se u sobu. Musolini je sedeo za svojim stolom & čitao knjigu. Lice mu je bilo iskrivljeno u čuveni namršteni izraz. He was giving Dictator. Kao bivši novinar znao je do koliko će čitalaca dopreti izveštaji koji će ljudi u toj sobi napisati o intervjuu koji će uskoro dati. I ostao je udubljen u svoju knjigu. Mentalno je već čitao redove iz dve hiljade novina koje će napisati dve hiljade dopisnika. „Kada smo ušli u sobu Diktator Crnokošuljaš nije digao pogled sa knjige koju je čitao, toliko je snažna njegova koncentracija“, itd.

Prišunjao sam se iza njega da vidim koju je knjigu čitao sa tako strastvenim zanimanjem. Bio je to francusko-engleski rečnik okrenut naopačke.

Igo kaže trans prava

[Viktor Igo] wrote: „George Sand cannot determine whether she is female or male. I entertain a high regard for all of my colleagues, but it is not my place to decide whether she is my sister or my brother“.

(Samuel Edwards, GEORGE SAND: A BIOGRAPHY OF THE FIRST MODERN, LIBERATED WOMAN, 1972, David McKay Company, 4)

Jean Paul

Uvek sam voleo citat kojim počinje esej Pitera Sloterdajka „Pravila za ljudski vrt: Odgovor na Hajdegerovo ‘Pismo o humanizmu“, koji glasi:

KNJIGE SU DEBELA PISMA PRIJATELJIMA.

Ovom rečenicom je on suštinu i funkciju humanizma — sada navodim Sloterdajkov komentar — jezgrovito u ljupko nazvao pravim imenom: humanizam je telekomunikacija koja stvara prijateljstva. Lepotu te metafore mogu još nuklearnije opisati: suština književnosti je empatija. Pišemo za one koji dele naša vibriranja, ili se sa njima mogu upoznati. „Moje stvari ne mogu postati popularne; one nisu napisane za masu nego za pojedince koji žele i traže nešto slično & koji su slično usmereni“, kao što je rekao jedan niskotiražni autor po imenu Johan Volfgang Gete (PISMA EKERMANU).

Elem, citat nije Sloterdajkov, ali uvek zaboravim čiji je. Autor je, pišem da upamtim, Žan Paul (Jean Paul). U pitanju btw nije francuski već nemački romantičarski stvaralac, koji je pisao pod pseudonimom umesto pod krštenim imenom Paul Johan Paul Fridrih Rihter (Johann Paul Friedrich Richter, 1763–1825). Sada tražim njegove stvari prevedene na srpski. Njegova pripovetka „San jedne umobolne“ uključena je u zbirku NEMAČKI ROMANTIČARI I–II (prev. Zdenka Brkić, 1959, Nolit; potpisan je kao „Žan-Paul Rihter“). Dva sam njegova teksta našao u devetnaestovekovnim časopisima: divnu pričicu „Ноћь уочи Нове године єдногъ несрећника“, sličnu Dikensovoj BOŽIĆNOJ PESMI, u Peštansko-budimskom skoroteči (Пештанско-будимски скоротеча, 1843, god. 2, br. 34, str. 206–207; „Изъ Жана Пола“), i pesmičuljak slične teme „Što se kasno uviđa“ u Zmajevom Javoru (Јавор: Лист за забаву, поуку и књижевност, god. 13, br. 37, str. 1161; „По Жан-Полу“). Nadam se da nešto nisam omašio jer mu se nezgodno ime, kao što se može videti, različito navodi od izdanja do izdanja. Radujem se daljem kopanju po repozitorijumima.

 

 

Celebration of Markets

Juče je vojska SAD napala Venecuelu (Karakas). Setio sam se ovog Pinčonovog citata.

Don’t forget the real business of War is buying and selling. The murdering and violence are self-policing, and can be entrusted to non-professionals. The mass nature of wartime death is useful in many ways. It serves as spectacle, as diversion from the real movements of the War. It provides raw material to be recorded into History, so that children may be taught History as sequences of violence, battle after battle, and be more prepared for the adult world. Best of all, mass death’s a stimolous to just ordinary folks, little fellows, to try ‘n’ grab a piece of that Pie while they’re still here to gobble it up. The true war is a celebration of markets. Organic markets, carefully styled „black“ by the professionals, spring up everywhere. Scrip, Sterling, Reichsmarks continue to move, severe as classical ballet, inside their antiseptic marble chambers. But out here, down here among the people, the truer currencies come into being.

(Thomas Pynchon, GRAVITY RAINBOW, 2013, Vintage Books, pp. 124-125)

_______________

Ne zaboravi da je pravo zanimanje Rata kupovina i prodaja. Ubijanje i nasilje odvijaju se sami od sebe i mogu se poveriti i neprofesionalcima. Masovna priroda smrti u ratu korisna je po mnogo čemu. Ona služi kao spektakl, za odvraćanje pažnje od stvarnih pokreta Rata. Smrt obezbeđuje sirovi materijal namenjen beleženju u Istoriji, kako bi deca mogla učiti Istoriju kao sekvence nasilja, bitku za bitkom, i biti spremnija za svet odraslih. Što je najbolje, masovna smrt je stimulus običnim ljudima, prostom malom čoveku, da pokuša zgrabiti parče Pite dok je još u stanju da je pozoba. Pravi je rat proslava tržišta. Organska tržišta, oprezno krštena kao „crna“ od strane profesionalaca, izbijaju posvuda. Bonovi, Sterlinzi, Rajhsmarke nastavljaju da se kreću, strogo kao klasični balet, unutar njihovih antiseptičkih mermernih odaja. No ovde, ovde dole među narodom, istinitije se valute rađaju.

(Tomas Pinčon, DUGA GRAVITACIJE, prev. Nina Muždeka, 2019, Dereta, str. 152-153; redakcija prevoda MJ)

KPOP DEMON HUNTERS (2025)

Ovo je animirani film sa najlepšom porukom za ugnjetavane, nesigurne, izopštene, posramljene i marginalizovane. Glavne junakinje članice su tročlanog k-pop benda: svojim ličnostima zahvataju najpopularnije k-pop arhetipe kao što su Mrgud, Vođa, Slatkica, Hiphoperka, Rokerka, Dijasporka, Spisateljica, Koreografkinja ili Glavni glas. Junakinje su ujedno i savremene članice viševekovne dinastije magijskih žena-ratnica, zadužene da brane svet od demona iz podzemnog sveta — njihova inauguracija u Demon Huntersice odrađena je pre početka filma, pa ih već u prvim scenama zatičemo na vrhuncu borilačke forme. Njihova priča uostalom nema veze sa usavršavanjem fajterskih sposobnosti. Kao i u sličnom remek-delu fantazijske fikcije o empatiji, DEMON SLAYERU, demoni u ovoj animaciji nisu bezumna čudovišta, već bivši ljudi, progonjeni sopstvenim sramom i traumom. Njihov gospodar i mučitelj, đavolji car Gwi-Ma, predstavljen je kao apstrakcija: on je ogroman, pastelni, proždirući plamen, bog intruzivnih misli što telepatski drobi duše sledbenicima govoreći im da nisu dovoljno dobri, da su ološ, i da zbog toga treba da ispaštaju. Pravi Quest tako nije ubijati demone, odnosno sebe i svoje strahove i samosumnje, već ih prihvatiti, inkorporirati, empatski prevazići, umesto doveka biti u krugu ubijanja sebe u pojam. Fantastično napisana akciona avantura, uključujući predivno afirmativne muzičke numere.