Filmska magija u Šekspirovo vreme

Filmska magija jedan je od najlepših osećaja na svetu. Sa malim brojem drugih doživljaja mogu uporediti sesiju lepog čitanja, a gašenje svetala u sali & paljenje projektora je jedan od njih. Daj mi tu drogu pravo u venu, koji god da je film i o čemu god da je. Nije čudo što filmova o magiji filma (poput najskorijeg Spilbergovog dela, FABELMANOVI) ima skoro koliko i knjiga o knjigama, a njih ima previše.

No, nije filmska magija nastala sa filmom; to jest nije izvanzemaljska opčinjenost umetničkim delom, kada za trenutak ili nekoliko trenutaka imamo osećaj da smo projektovani izvan sopstvenog fizičkog tela u virtuelni svet adrenalina ili tuge, izmišljena kada i bioskopsko platno. Zapisi o ovakvoj moćnoj imerziji dolaze još od pesnika i dramaturga elizabetanske i jakobinske Engleske — Šekspirovog doba, odnosno doba kada se u Engleskoj pojavljuju, razvijaju i bujaju prva profesionalna pozorišta i dramske trupe. Citat je iz knjige Stenli Vels, ŠEKSPIR I DRUŽINA (prev. Marko Denić, 2009, Clio, str. 32–33; Stanley Wells, SHAKESPEARE AND CO., 2006, Knopf):

Ali je publika u Šekspirovo vreme znala poprilično da se udubi u radnju u kojoj je uživala. Najbolji prikaz ushićenja koje je mogao da oseti i najneobrazovaniji čovek u publici nalazi se u uvodu za dramu Tomasa Dekera AKO OVO NIJE DOBRA PREDSTAVA, ĐAVO JE U NJOJ (Thomas Dekker, IF THIS BE NOT A GOOD PLAY, THE DEVIL IS IN IT, 1611), gde on opisuje pesnika koji:

„Može dozvati zalutalog slušaoca i zlatnim lancima
Njegov sluh vezati za svoju melodiju,
Može mu svojim veštim perom dočarati stvorenja
Kovana čekićem i naterati ga da na vrhovima prstiju
Prekine retku tišinu i tapše snažnim rukama
Onome što svojom očaranom dušom jedva razume.“
(Stihovi 31–36)

Ovde Deker hvali moć dramskog teksta da uzdigne čak i nekoga od koga bi se to najmanje očekivalo, uz pomoć čarolije koja omogućava razumevanje izvan granica razumnog. Kao što kaže Vojvoda iz Šekspirovog ranog komada DVA VITEZA IZ VERONE: „Moć bogodanog pesništva je silna“ („Much is the force of heaven-bred poesy“; Čin treći, Scena druga).