Stephen King, „THE LIFE OF CHUCK“ (IF IT BLEEDS, 2020)

Tom Hiddleston Enters Retirement in First 'The Life of Chuck' Image

„The Life of Chuck“ Stivena Kinga (iz zbirke IF IT BLEEDS, 2020, Scribner; AKO KRVARI, 2022, Vulkan, prev. Vladan Stojanović) jedna mi je od najlepših i najavangardnijih priča SK. Novelica o običnom, ali vrlo posebnom životu everymana Čarlsa Kranca ispričana je unatraške, odnosno od junakove smrti (poglavlje „Thanks, Chuck“), završavajući se njegovim detinjstvom provedenim u kući koja možda jeste a možda nije ukleta („I Contain Multitudes“; naslov je stih iz „Pesme o sebi, 51“ Volta Vitmana). Avangardni deo je u tome što poglavlja ne samo da su drugačija po zapletu — iako delovi istog životopisa, svako je poput zasebne kratke priče — već se međusobno razlikuju vajbom, konceptom i žanrom: jedno je uvrnuta gotska priča, drugo optimistična crtica iz života, a treće nadrealna postapokaliptična fantazija. „The Life of Chuck“ uskoro dobija i filmsku verziju, a režiser će biti sjajni Majk Flanagan, koji je snimio već nekoliko Kingovih adaptacija, kao i fantastične horor drame „Ukleta kuća na brdu“, „Ponoćna misa“, „Pad kuće Ašera“ itd.

Što je stariji, King sve više u priče unosi vedriju stranu svoje ličnosti. On je čista duša, dobrica i na svoj način vrlo duhovan. Sve više u njegovim zapletima primećujem — možda je i do moje promene u čitanju — aluzije na opštu, tajnovitu i božansku dobrotu koja iz metafizičkog zapozorja utiče na likove i ovaj svet podjednako silovito kao i đavoli, bauci, vampiri, ljudski monstrumi i ostali vektori zla.

Elem, „Life of Chuck“ je priča o jednoj od omiljenih tema Stivena Kinga: o smrti. Uprkos tome što je u svojim delima pobio mnogo naroda, King za svoje junake odvaja vremena & prostora da o smrti svojih bližnjih meditiraju u tišini sopstvenih misli, i da te odlaske na svoj način procesuiraju. „Life of Chuck“ je takva priča. Iako je govori o Čakovoj smrti, topla je, humoristična i afirmišuća. A utisak mi je da asimetrični oblik novele i njene blesave tačke zapleta takođe doprinose lepoj ideji: da je život čoškast, lep, strašan i neponovljiv („Protivrečim li ja sebi? / Dobro onda, protivrečim sebi / (Ja sam velik, sadržim mnoštva)“, V. Vitman), & da je smrt samo jednog čoveka propast čitavog univerzuma koji se više neće odigrati.