Evo šta mi je palo na pamet tokom čitanja pripovetke SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI Fredrika Bakmana (2019, prev. Nikola Perišić, Laguna). Ako postoji književnost za decu — inače jedina „vrsta“ književnosti određena prema uzrastu čitalaca; ne postoji književnost srednjih godina niti penzionerska književnosti — mogla bi postojati i književnost za staru dob. Obe demografije povezuje, u narodnoj mudrosti, neozbiljnost i neopterećenost društvenim okvirima (v. npr. Igor Kolarov, AGI I EMA), a sociološki gledano, i mladi i penzioneri podjednako su ranjive grupe o kojima zajednica brine kroz različite institucije. Oblik te staračke književnosti bio bi stoga sličan dečijoj. Takva dela bi bila: kratka (da ne zamaraju čitaoce), štampana velikim slovima (kako bi se štedele oči), obogaćena ilustracijama (radi lakšeg praćenja za one sa otežanom koncentracijom), pisana lakim jezikom i slikovitim metaforama. A za razliku od dečije književnosti, dela staračke književnosti govorila bi o konkretnim izazovima stare dobi: slabijoj pokretljivosti, emotivnom teretu saznanja da mlađi članovi porodice moraju brinuti o nama, smanjenom društvenom krugu, smrti partnera i prijatelja, odnosima sa decom i unucima, zaboravljanju, kognitivnom slabljenju, demenciji. Ako bi takva književnost postojala, Bakmanova novela bila bi lektira.