U rukama mi je FRANKENŠTAJN Meri Šeli (prev. Slavka Stevović: Marry Shelley, FRANKENSTEIN, 1818 — čitam roman u susret KLASICI NA ZELENOM (29jul25 @ Kampus UNS) — i mozak mi je trudan od poveznica između Frankenštajnovog stvora i savremenih AI modela. Šta drugo može pasti na pamet čitaocu ovog romana, pomislili bi, jer je sličnost između veštačkog čoveka M. Šeli i veštačke inteligencije AI modela očigledna — ali podudarnosti su delikatne & fascinantne. (Evo jedne:) Susrevši se sa svojom kreacijom prvi put van laboratorije, jedne olujne večeri podno švajcarskih planina, Viktor Frankenštajn opisuje stvora pridevima koji dočaravaju sleđenu mu krv u žilama: gigantsko, defomisano, užasno, nakazno, odvratno (gigantic, deformed, wretched, hideous, depraved). Viktor F., a kroz njega Meri Šeli, u romantičarskom zanosu poredi kreaturu sa zlodusima iz usmenih predanja: demonom, đavolom, vampirom, duhom (daemon, devil, vampire, spirit). Stvor i jeste, poput folklornih čudovišta, povezan sa htonskim svetom („Gotovo da je to moj vampir, moj sopstveni duh, oslobođen iz groba […]“ / „My own vampire, my own spirit let loose from the grave“). Ali ovaj bauk nije drevan, nije večan, nisu ga pravili stari bogovi, nije nastao od zaboravljene kletve, niti su ga okotile aždaje: sagrađen je (poentiram sličnost sa AI) u novom dobu, oruđima nauke i rukom savremenog čoveka.