Nema veze sa cenom (RSD 3000+). Prevodilac DG, koji je Pinčona prevodio i u Čarobnoj knjizi, priprema odlična kritička izdanja. V. i SKRIVENU MANU je dobro prelistati zbog razjasnica Pinčonovih enciklopedijskih referenci na sve od popularne kulture do opskurnih matematičkih teorija. Štaviše, kvalitetnije su od mnogih američkih izdanja. Ali sam prevod ne prati Pinčonovu tehničku ekstravaganciju. Ove knjige su prevođene kao dopisi, što će reći komunikativno i zvanično. Prevodilac poseduje visoko naučno poznavanje postmoderne proze potrebno za njeno približavanje čitaocu, ali ne i jezičku maštovitost.
Ovo je uzorak koji mi je sinoć pokvario čitanje i naterao me da četvrti put odustanem od čitanja SKRIVENE MANE na srpskom:
> „groovy“. Prevodi se kao „božje“ (rečca, nema deklinaciju). Bizarna prevodilačka odluka koja čitanje ovog farsičnog krimi romana smeštenog u hipi surferski Los Anđeles ’70-ih čini vrlo neudobnim. Čak i da se na kraju romana otkriva/opravadava namera prevodioca, čitalac i dalje mora da rovari kroz nekoliko stotina stranica čestog zazivanja potpuno neautentične žargonske poskočice što je, kao što se može znati iz slučaja svih ljudskom znanju poznatih tinejdž serija, krindž ekstra klase.
> neutralna pripovedačka apozicija „wouldn’t you know“ stoji kao „da ne poverujete“. Ovakav prevod zvuči kao vrlo klasična romantičarska ironija, odn. direktno obraćanje čitaocu, što Pinčon nije koristio. Verujem da je piščeva namera bila da to bude kolokvijalna opaska kojom se bezlični pripovedač na trenutak stapa sa lingvostitilistkom glavnog lika, inače pogubljenog naduvanog detektiva. „Da ne poveruješ“ bi zvučalo manje formalno i opuštenije.
> „copacetic“. Visokostilski termin kojim se ironično opisuju dva propaliteta. Šala je u tome što se ležernost nekih bitangi opisuje izrazom za koji vam je potreban Vujaklija. Pinčonova reč prevedena je, međutim, kao rogobatna, zvanična formulacija „zadovoljni svojim životom“.
>Žargonsko „pardner“, umesto nekog džonvejnovskg ili ljubašampionskog ekvivalenta, samo je „partner“, što je lišeno bilo kaubojske, maskulinitetne, samoparodijske konotacije izvornika. Pinčon intenzivno skače po svim skalama upotrebe jezika, od visokog do niskog stila. Njegovi romani imaju šizoidni ton, istovremeno, petparačkog smeća, filozofskog traktaka, pesme u prozi, enciklopedije i slepstika. Ovakvom prevodilačkom redakcijom izraz je sveden na za TP nekarakterističnu bezbednost.
> „high heeled away“, opis odlaska jedne femme fatale, je impulsivan, barokni, erotski i šaljiv. Prevod „udaljila se na svojim visokim štiklama“ nije ništa od navedenog.
Ovaj prevod nije jedan od onih gde je pažnja bila na celini a ne na pojedinačnim primerima; nema slučajeva gde je hedonizam izraza nadoknađen u drugim rečenicama ili sintagmama. Pinčon je kao što rekoh intenzivan pripovedač koji čitaoca napada rojem podataka, zapleta, likova, digresija, retrospekcija, opažanja, paralelnih tokova i peripetija. Njegov stil stoga nije samo lep onima koje pale takve tehničke odluke, nego i koristan alat koji čitanje njegovih inače mastodontskih romana čini uzbudljivim umesto napornim. Kada mu umrtvite jezik, bez preterivanja mu umrtvite celu prozu. Čitati roman u kojem hvatate samo temu, radnju, teme i motive, a ne i ono što ih na nekom nevidljivom nivou povezuje i uzdiže, samo je malo bolje od preletanja sadržaja na Vikipediji, makar u slučaju TP. Urednik ovih izdanja je morao iskontrolisati prevod koji nimalo nije u duhu Pinčona; nadam se da je u Dereti (izdavač DUGE GRAVITACIJE) isti prevodilac imao kreativniju saradnju sa uredništvom.
ČITAM: Liju Cisin, Problem tri tela (Laguna, 2019, pr. Bojan Tarabić)
