Pre no što mi iskopaše oko
I ja sam volela da gledam —
Ko i druga Stvorenja što imaju Oči,
A ne znaju drugi način nijedan —

Ipak, da mi je rečeno — Danas —
Da mogu za sebe imati nebo —
Na Srcu bi se otvorila rana
Velika koliko i ja sama —

Livade — moje —
Planine — moje —
Sve Šume — Zvezde Beskrajne —
Podneva koliko može stati
U moje oči omeđene —

Pokrete Ponirućih ptica —
Jutarnju Ćilibarsku Cestu —
Samo moju — da je gledam kad poželim —
Novosti bi me ubile na mestu —

Sigurnije je — valjda — sa dušom samo
Na Prozor kad se kroči —
Gde druga Stvorenja — nesmotreno
Suncu izlažu — svoje oči —

***

„Pouzdano se zna da je Emili Dikinson imala velikih oftalmoloških problema: zamor očiju, nemogućnost da dugo čita, zamućenja, diplopiju (udvojeni vid), glavobolje itd. Poetskom slikom se medicinska činjenica udvojenog vida predstavlja kao metafizička; pesnikinja veruje da bi je kristalno jasan vid (svet u svoj svojoj lepoti i istini) zasigurno ubio. Na kraju pesme, u svom maniru, ona pretpostavlja unutrašnji vid onom fizičkom, spoljnom, lako ranjivom.“

(Iz: Emili Dikinson, JA SAM NIKO! A KO SI TI?, ur./prev. Aleksandar Šurbatović, 2016, Mali vrt)

—–

Before I got my eye put out –
I liked as well to see
As other creatures, that have eyes –
And know no other way –

But were it told to me, Today,
That I might have the Sky
For mine, I tell you that my Heart
Would split, for size of me –

The Meadows – mine –
The Mountains – mine –
All Forests – Stintless stars –
As much of noon, as I could take –
Between my finite eyes –

The Motions of the Dipping Birds –
The Morning’s Amber Road –
For mine – to look at when I liked,
The news would strike me dead –

So safer – guess – with just my soul
Opon the window pane
Where other creatures put their eyes –
Incautious – of the Sun –