Spremajući najavu za jesenju lektiru na našem Čitalačkom klubu FFUNS, prelistavao sam prepisku između Borislava Pekića i Dragoslava Mihailovića i njegove supruge Nene & naleteo sam na ovaj podvučeni paragraf. Pekić je, po sopstvenom priznanju, debele knjige obožavao da čita i piše; patio je od literarnog poremećaja koji je Stiven King, bolesnik iste bolesti, samodijagnostifikovao kao književnu elefantijazu. A velike je knjige Pekić pisao jer nije jadan mogao doći do reči u društvu — pa je kao čovek bogatog unutrašnjeg života ali slabije društvene asertivnosti to kompenzovao pisanjem. (Mnogi su od nas zamišljali druženja sa velikanima, ali retko čovek osvesti da verovatno ne bismo došli do daha, a kamoli replike, da su nam najbolji prijatelji Kiš, Kovač, Mihailović ili Mihiz.) Elem, zbirka Pekićevih pisama prijateljima mi je godinama jedno od omiljenih štiva za razbibrigu, u velikoj meri jer su interakcije između titana srpske književnosti XX veka opisane kao scene iz Mapet Šoua.
Tek sada sam spoznao prave, socijalne razloge svoje skribomanije. Meni se, brate, ne dopušta da dođem do reči. Kada sam sa Kišom, ne mogu to od Kiša i njegove zapenušane rečitosti. Kada sam sa Mihizom, ne da mi usta otvoriti osim da dišem, a i to tek da bi moji slušni centri bili napajani kiseonikom i sposobni za prijem. Sa Mirkom (Kovačem, prim. MJ) sam, doduše, izmenjao mnogo reči, ali su sve uglavnom bile njegove. Sa Dragoslavom (Mihailovićem, prim. MJ) se uvek nadam da ću proći bolje, ali me on uvek lukavo napije i ja, naravno, svoju šansu propustim. Mogu, dakle, do izražaja da dođem samo sa Duškom Radovićem, ali sa njim se čovek može sresti jedino u „Kasini“ u četiri ujutro, a to vreme, priznaćete, i nije baš pogodno za one koji ne ustaju nego tek idu da legnu. U samoj stvari mislim da bi policija bila jedina asocijacija koja bi me pustila da pričam koliko mi duša želi, ali, začudo, ja sam tu sklon da zanemim. Tako mi ništa ne preostaje nego da pišem. Tu me niko ne može prekinuti i nastaviti sa sopstvenom temom.
(Borislav Pekić, KORESPONDENCIJA KAO ŽIVOT 1: PREPISKA SA PRIJATELJIMA (1965-1990), ur. Ljiljana Pekić, 2011, Službeni glasnik, str. 245)