Аутор: Miloš Jocić

The more enlightened our houses are, the more their walls ooze ghosts

The power of modern literature lies in its willingness to give a voice to what has remained unexpressed in the social or individual unconscious: this is the gauntlet it throws down time and again. The more enlightened our houses are, the more their walls ooze ghosts. Dreams of progress and reason are haunted by nightmares.

Shakespeare warns us that the triumph of the Renaissance did not lay the ghosts of the medieval world who appear on the ramparts at Dunsinane or Elsinore. At the height of the Enlightenment, Sade and the Gothic novel appear. At one stroke Edgar Allan Poe initiates the literature of aestheticism and the literature of the masses, naming and liberating the ghosts that Puritan America trails in its wake. Lautréamont explodes the syntax of the imagination, expanding the visionary world of the Gothic novel to the proportions of a Last judgment. In automatic associations of words and images the Surrealists discover an objective rationale totally opposed to that of our intellectual logic.

Is this the triumph of the irrational? Or is it the refusal to believe that the irrational exists, that anything in the world can be considered extraneous to the reason of things, even if something eludes the reasons determined by our historical condition, and also eludes limited and defensive so-called rationalism?

(Italo Calvino, „Cybernetics and Ghosts“)

_____________________

La linea di forza della letteratura moderna è nella sua coscienza di dare la parola a tutto ciò che nell’inconscio sociale o individuale è rimasto non detto: questa è la sfida che continuamente essa rilancia. Più le nostre case sono illuminate e prospere più le loro mura grondano fantasmi; i sogni del progresso e della razionalità sono visitati da incubi.

Shakespeare ci avverte che il trionfo del Rinascimento non ha placato i fantasmi dell’universo medievale che s’affacciano sugli spalti di Dunsinane e di Elsinore; al culmine dell’Illuminismo, sorgono Sade e il romanzo nero; Edgar Allan Poe inaugura insieme la letteratura dell’estetismo e la letteratura di massa, dando un nome e un passo agli spettri che l’America puritana si porta dietro; Lautréamont fa esplodere la sintassi dell’immaginazione, dilata il mondo visionario del romanzo nero fino alle dimensioni di un giudizio universale; i surrealisti scoprono nelle associazioni automatiche di parole e d’immagini una ragione obiettiva contrapposta a quella della nostra logica intellettuale.

E il trionfo dell’irrazionale? Oppure è il rifiuto di credere che l’irrazionale esista, che qualcosa al mondo possa esser considerata estranea alla ragione delle cose anche se sfugge alla ragione determinata dalla nostra condizione storica, a un sedicente razionalismo limitato e difensivo?

(Italo Calvino, „Cibernetica e fantasmi“)

Prepisivanje

U prepisivanju uživam. Deo mog procesa naučnog istraživanja — njegov štaviše najduži deo — jeste verno, opširno i nimalo ofrlje prepisivanje navoda iz stručne literature u mrežu beleški za koju ubeđujem sebe da je pregledna i smislena. Čitava jedna rubrika u MEĐUTIMU DNK faktički je moje prepisivanje zanimljivih esejčića na koje nalazim, a koje objavljujemo jer se inače ne mogu čitati/pronaći na netu. Nije mi zato teško palo što sam morao da prepisujem stranice iz jedne svoje upropaštene radne sveske u novu. Moj EDC čine tri sveske: jedna za generalne zapise sa predavanja, sastanaka i brejnstormovanja; jedna za beleške o delima autora & autorki sa mojih kurseva kreativnog pisanja; i jedna za praćenje rada sa master i doktorskim kandidatima. Ova poslednja je, kako sam danas otkrio, nadrljala od strane u ruksaku zaboravljene banane, koja se fermentisala po njenim stranicama. Ništa što poseta Kenguru i prepisivački sesh nisu mogli rešiti.

Elem, prisetio sam se pri ovom prepisivanju jednog od mojih omiljenih likova, sa kojim osećam nekakvu bratsku bliskost — Gogoljevog Akakija Akakijeviča iz možda najbolje pripovetke ikada napisane, „Šinjela“ (Гoголь, „Шинель“, 1842). I Akakije voli da prepisuje! Akakije Akakijevič je neugledan, nenaočit, povučen, socijalno anksiozan niži činovnik koga ne poštuju ni oni nominalno ispod njegovog položaja. Šefovi ga ne primećuju, kolege mu se podsmevaju, niko ne zna ni kako je uopšte dospeo u kancelariju, gde je relegiran na najusraniji od svih usranih poslova (v. Graeber, BULLSHIT JOBS): prepisivanje akata. Ali Akakije u prepisivanju uživa. Štaviše, on prepisivanje VOLI. I poput mene, ima svoja omiljena slova koja voli da piše (u mom slučaju su to malo ćirilično Z i malo latinično F).

Uživanje u prepisivanju Akakija Akakijeviča je genijalna osobenost lika. Govori to o njegovoj ličnosti više nego stranice i stranice i stranice unutrašnjih monologa ili prepričavanja mentalnog sklopa. Nije džaba „Šinjel“ to što jeste, dakle remek-delo. Ali ne volim AA samo kao književnog lika, volim ga kao osobu, naročito što sada, dok paralelno čitam Baron-Koenovu ZERO DEGREES OF EMPATHY (kod nas kul ali varljivo prevedena kod Clia kao PSIHOLOGIJA ZLA), vidim da je brat moj napaćeni delom na spektru i da Akakije ima neke osobenosti Aspergerovog sindroma, poput nesnalaženja sa ljudima i uživanja u ponavljajućim radnjama, uočavanju paterna i sistematizovanju — radnjama, drugim rečima, poput metikuloznog prepisivanja administrativnih dokumenata. Srce pukne kada čujem Akakijev odgovor kancelarijskom mobingu; on zna da ne zna sa ljudima, i istrpeće svašta jer su mu ljudi i njihove interakcije kako god se okrene strani i zbunjujući, ali mu na kraju nije jasno zašto svi moraju biti toliko zli, kada im on nije uradio ništa nažao. Da digresiram još jednom: pasaž o mladom službeniku koji se pokaje zbog ismevanja Akakija i potonji hiperdrajvski trenutan teleport u njegovu budućnost, gde mu godinama kasnije i dalje biva žao jednog tužnog prepisivača akata, još je jedan od zilijardu razloga zašto je Dostojevski rekao da smo, u proznom ali možda i ljudskom smislu, svi izašli iz Gogoljevog šinjela. Ko nije pročitao pripovetku, neka to uradi, jer nikada nećete pogoditi u kojem pravcu zaplet odlazi, a kamoli kako se povest o Akakiju Akakijeviču završava.

Šta meni znači Godzila

Još jedan primerak za zbirku Lepih Epigrama. Nacume Soseki (1867–1916) i Rjunosuke Akutagava (1892–1927) čuveni su japanski modernistički pisci sa početka XX veka; Soseki je autor romana KOKORO (こころ, 1914), jednog od najvećih japanskih svetskih bestselera, a Akutagava, poznati pisac kratkih priča, autor je pripovetke „Rašomon“ (羅生門, 1915). Oba pisca na srpskom objavljuje, naravno, sjajni Tanesi. SERIAL EXPERIMENTS LAIN, kombo brejker u ovom nizu, eksperimentalni je kiberpank anime iz 1998.

Čovek koji je sklopio ove citate ima najbolje ime na svetu: Sekvoja Nagamacu (Sequoia Nagamatsu). Knjiga ovog savremenog američkog autora takođe ima prelep naslov: WHERE WE GO WHEN ALL WE WERE IS GONE (2016, Black Lawrence Press). Moje oduševljenje ovom zbirkom priča brzo je prešlo u bol i zazor jer sam čitajući sinopsise ovih fantazijskih & osećajnih priča nadahnutih japanskim folklorom i popularnom kulturom osetio da za hiljadu godina pisanja ne bih razvio ni trunku Sekvojine maštovitosti. U priči „Rokurobi“ (prepričavam sažetke izdavača jer knjigu još čitam) glavni junak koristi demonsku moć produžavanja sopstvenog vrata kako bi spasio brak izgrađen na lažima. U naslovnoj pripoveci, žena pokreće višemesečnu plesnu groznicu zbog koje ljudi umiru; pardon, ne umiru zapravo, nego se ponovo rađaju, ali bez uspomena. Od jedne druge priče, o recentno preminulim junacima u novom okruženju sveta mrtvih, prenosim samo sjajan naslov: „The Inn of the Dead’s Orientation for Being a Japanese Ghost“.

Knjigu otvara pripovetka „The Return to Monsterland“. Premisa je sledeća: supruga glavnog junaka gine od strane Godzile. Poslednje reči koje upućuje mužu, pre nego što je Godzila razneo njen voz svojim atomskim dahom, jesu: „Šteta što nisi ovde; on je naprosto veličanstven“. Ovo je bila kap koja mi je prelila čašu; umesto da ovoj knjizi uživam izdaleka, kao kuriozitetu na spisku za čitanje kojem ću se posvetiti Nekad, nakon ovakvog uvoda pauzirao sam tekuće čitalačke projekte i odvojio popodne za ovu pričicu.

Nakon, dakle, smrti supruge, muž se posvećuje proučavanju kaiđua, ogromnih zveri iz istoimenog žanra japanskih filmova o Godzili, Motri, Rodanu, Gidori i ostalima. Junak to čini ne samo kako bi bolje razumeo čudovište koje mu je ubilo ženu, već i zbog želje da bolje razume samu svoju suprugu, (bivšeg) najvećeg svetskog stručnjaka za kaiđue, i njenu fascinaciju njima koja se nije pokolebala ni u trenucima pred smrt. Pričica je pravi leksikon kaiđu žanra i čitao sam je uz nekoliko otvorenih fandom vikipedija; istraživanje monstera i njihove mitologije na divan se način u Sekvojinom tekstu prepliće sa intimnim ruminacijama glavnog junaka o sopstvenom braku. U ovoj naoko blesavoj temi odvija se prava emotivna drama: junak nije samo nesrećan zbog smrti svoje ljubavi, već je na svoju preminulu suprugu i besan. Možda nikada nije shvatio zašto je ona više ljubavi, saosećanja i brižnosti imala za divovsko zverinje nego za njega i njihovu ćerku. Možda ga zapravo nije ni volela, već je sa njim bila iz drugarstva i zahvalnosti?; svoj brak junak naziva „our domestic best-friendship“. Možda se ona nikada, uprkos svojoj ljubavi za sva bića, nije osećala udobno u ulozi majke, roditelja; ulogu na koju ju je on možda naterao. A možda su sve to frustrirane i lutajuće misli čoveka kojem je džinovska, premoćna i neljudska sila otela nešto od čega se nikada neće oporaviti.

Podsetila me je ova priča na Barnsovog FLOBEROVOG PAPAGAJA, gde u pola knjige čitamo enciklopedijske komentare o biografiji Gistava Flobera i kritička tumačenja njegovog dela, sve dok minimalističkim otkrivanjima backstoryja ne shvatimo da je za glavnog junaka takva vrsta fiksacije jedini način da emotivno procesuira smrt svoje supruge i složena osećanja koja gaji prema osobi koju je voleo najviše na svetu & koja ga je varala. Kao što Barnsov roman nije zapravo o Floberu, ni Sekvojina pripovetka nije samo o sto metara visokim, deset hiljada godina starim magičnim čudovištima; ispod otkačene premise leži priča o odnosima, ljubavi, empatiji, roditeljstvu i partnerstvu. Ima li bolje alegorije za naše međusobne komunikacije i miskomunikacije od glavnih junaka koji živote posvećuju pokušajima da razumeju čovečijem umu apsolutno strane i nestvarne beštije, za koje do kraja ne saznajemo da li su nam bogovi ili uništitelji? Možda sam do kraja previše nagrdio Godzilu. On priču istina započinje kao zločinac, ali mu se kasnije posvećuje najlepša replika u pripoveci, kada kaiđu vile-sveštenice po imenu Elijade (guglati „The Elias“ na onim kaiđupedijama), telepatski svezane sa tim drevnim titanima, otkrivaju glavnom junaku Godziline misli, sećanja i osećanja: „Godzilla is very sad today. Godzilla remembers your wife and is sorry. Godzilla cannot stop being Godzilla“.

MORTAL SHELL (2020, Cold Simmetry, Playstack)

The few interesting novelties this game brings into soulsborne genre are drowned in an ocean of jank.

A lack of traditional character creation and class specialization is a fresh concept, and the slow, methodical combat of the genre, as well as its postapocalyptic, oppressive dark fantasy vibe, are replicated well enough. Heavy metal boss music (by Greek gothic powerhouse Rotting Christ) is a great but underutilized touch.

Everything else, gameplay-wise and storywise, reveals that this game isn’t a subpar copy of DARK SOULS just because of its low budget — the devs themselves are simply less creative, less capable devs compared to Fromsoft mastodons. Each of the „characters'“ skill tree is filled with skills that are by large useless and probably relics, just like the only ranged weapon in the game, from an earlier game build, which obviously featured noticeably different gameplay.

Level design isn’t just repetitive, it’s downright bad because of the lack of organic-looking landmarks, which makes the flow of the game rather tedious. Enemies, as well as the large central part of the map, are copy-pasted relentlessly.

The main storyline isn’t just elliptic, it’s completely incomprehensible, without any weight or pathos to it, and is presented in a string of incoherent ramblings which touch upon all the genre’s cliches: a great empire falling, a dark cult rising, a vicious plague ravaging the land, gods conspiring, etc.

MORTAL SHELL is a great recommendation for game devs and game critics. Sometimes it might be hard to see what exactly „just works“ in a masterpiece such as DARK SOULS, but this game can serve as a great anti-example in which all the cracks and all possible gameplay, narrative and conceptual pitfalls are clearly visible. It’s not a low-budget issue, it’s a skill issue.

John Berryman, DREAM SONG 29

There sat down, once, a thing on Henry’s heart
só heavy, if he had a hundred years
& more, & weeping, sleepless, in all them time
Henry could not make good.
Starts again always in Henry’s ears
the little cough somewhere, an odour, a chime.

And there is another thing he has in mind
like a grave Sienese face a thousand years
would fail to blur the still profiled reproach of. Ghastly,
with open eyes, he attends, blind.
All the bells say: too late. This is not for tears;
thinking.

But never did Henry, as he thought he did,
end anyone and hacks her body up
and hide the pieces, where they may be found.
He knows: he went over everyone, & nobody’s missing.
Often he reckons, in the dawn, them up.
Nobody is ever missing.

Handstand

Nekoliko fenomenalnih heksametara iz moje omiljene pesme na ENDLESS SUMMER VACATION Majli Sajrus. (Druga strofa nije heksametarska ali mi je isto lepa.) Kao koautor stihova je uz Majli potpisan i filmski reditelj Harmoni Korajn (Harmony Korine; GUMMO, SPRING BREAKERS).

You’re questioning the science ’cause you don’t understand
How I’m doing what I’m doing in a fucking handstand
You found it so impressive that I do it again
My other one is busy, so I use my left hand
We took it kinda fast but you put it in slow
I see your mother’s calling and you’re hitting ignore
It’s like you saw a unicorn, you don’t understand
How I’m doing what I’m doing in a fucking handstand
/
I wish I could crawl inside your heart
Take you captive and then sail away

(Miley Cyrus, „Handstand“, ENDLESS SUMMER VACATION, 2023, Columbia Records)

Journaling, Pomodoro & self care: Saveti za pisanje Dena Rusa Lorelaj Gilmor

Lep savet za kreativno stvaranje dolazi iz autobiografije Loren Grejam (Lauren Graham), to jest Lorelaj Gilmor (GILMORSICE su religija u našoj kući).

Radeći na svojoj knjizi (TALKING AS FAST AS I CAN, 2017, Virago), Lorelaj se mučila sa uobičajenim stvaralačkim patologijama: nije uspevala da održi pažnju & svaka misao ili posao bili su zanimljiviji ili „potrebniji“ od samog pisanja; pred praznom belom stranicom neispisanog dokumenta osećala je paralizu, a ne inspiraciju; a dedlajn za predaju rukopisa se sve više približavao, što je muke samo intenziviralo, a njen osećaj samopouzdanja i razinu mentalnog zdravlja srozavalo. Kada je, tokom nekog snimanja, jednom prijatelju izrekla onu uobičajenu samodestruktuvinu stvaralačku mantru — „Ma završiću ja to nekako, koliko god da se mučila“ — prijatelj joj je posavetovao da se za pomoć obrati Denu Rusu (Dan Roos), zajedničkom poznaniku.

Den Rus je holivudski scenarista poznat po erotskom trileru SINGLE WHITE FEMALE (1992) sa Bridžit Fondom, te tragediji MARLEY & ME (2008) sa Ovenom Vilsonom i Dženifer Aniston. Razlog zašto je Lorelajin prijatelj preporučio baš g. Rusa leži u tome što su njegovi saveti najsaosećajniji i prema samom piscu najuviđavniji koje sam ikada pročitao. Rusova taktika pisanja kombinuje Pomodoro tehniku (rad na tajmer, u malim odlomcima vremena, sa kratkim pauzama između sesija), journaling i nešto što i sam koristim, a što nazivam „kreativnom prokrastinacijom“: ako mi se jedan posao ne radi, umesto da ustanem od stola i upalim Fox Life, uzmem da radim neki drugi posao. Razlika je u tome što je, za razliku od moje, tehnika Dena Rusa manje autodestruktivna, pozitivnija po mentalno blagostanje i ne ispunjava autora samoprezirom zbog kojeg ovaj na kraju ipak završi pred visokokvalitetnim, zaraznim, divnim, neopterećujućim TV programom koji me ne osuđuje i u kojem je sve lepo. Elem, ovo je sažetak Rusovih smernica za razvijanje dobre kondicije u kreativnom poslu:

1) Kada sednemo da radimo, otvorimo dva fajla. Jedan je projekat na kojem radimo, drugi je naš dnevnik. Kada ne radimo na projektu, pišemo u dnevnik.

2) 24h pre samog posla odredimo sebi vreme koje ćemo provesti u radu. Den Rus preporučuje da tajmer podesimo na sat vremena. Okej je i pola sata. Petnaest minuta je takođe u redu. Ako se osećamo pod pritiskom ili anksiozno, zakazujemo sebi MANJE vremena. Bolje je raditi 5 minuta nego 0 minuta.

3) Za vreme tajmiranog rada, u redu je ne napisati ni jednu reč. Nekad će ići, nekad neće. Kada ne ide, pišimo u dnevnik. U dnevnik beležimo šta hoćemo: planove za druge projekte, možemo se žaliti na partnera, možemo ventilirati koliko mrzimo pisanje i ceo svet, itd.

4) Ako ne uspemo da ispunimo ceo tajmer koji smo odvojili za rad, sutra moramo zakazati MANJE vremena. Instinkt će nam biti da zakažemo više, jer ćemo imati osećaj da moramo nadoknaditi propušteno. Den Rus, sa kojim bih voleo da sam drugar, kaže ne. Postoji razlog zašto niste uspeli da ispunite ceo radni čas. Možda ste umorni, možda ste uznemireni, možda su vam misli negde drugde, možda obrađujete neki emotivni hepening, a možda ste tih dana prosto lenji i usporeni. I to je okej. Umesto da idemo protiv sebe i zamrzimo projekat — slušajmo sebe. I po psihološko blagostanje i projekat je bolje ako radimo svakog da na po malo, umesto u furioznim fazama overworka i potonjim depresivnim komiranjima. Cilj je biti dobar prema sebi, voleti svoj rad i, kako reče Dejvid Foster Volas u „Ovo je voda“, doživeti tridesetu ili pedesetu a da ne poželite da se upucate u glavu.

Kartografije vremena, algoritam Z-Libraryja

Delim ovo i tagujem profesora Savu Damjanova samo zato što smo nas dvojica jedini za koje znam da nas fascinira beleženje vremena. Knjige, tekstovi, enciklopedije, rečnici, kalendari, infografici — šta god; sve može & na sve se ložimo.

Na ovo štivo, CARTOGRAPHIES OF TIME (Rosenberg, Grafton, Princeton Press) naleteo sam slučajno, tražeći na Z-Library neke arhitektonske časopise. Z-Lib je inače i dalje operativan preko pregledača TOR; od pre nekoliko meseci držim stoga TOR na taskbaru, i ne koristim ga ni za šta drugo osim za rovarenje kroz ovu jedinu i najbolju shadow library. Istu bazu podataka kao i Z-Lib koristi i LibGen, ali teško živim bez Z-Libovog algoritma za preporučivanje knjiga. To sam shvatio, kako obično biva, tek kada je Z-Lib bio sklonjen sa vidljivog Interneta. Zbog te rubričice, koja u obzir uzima prethodno skinute fajlove kao i istoriju pretrage, jedino mi Z-Lib od svih hajdučkih onlajn biblioteka daje osećaj da sam u pravoj antikvarnici; jer samo tu mogu da, uprkos preciznim i nevosmislenim upitima ukucanim u polje za traženje, ipak pronađem nešto neočekivano, a korisno i lepo, ispod neke skupine jedinica i nula.

Prve rečenice jednog romana:

Gledao sam u nebo pod gotovo nemogućim uglom, onako unazad zabačene glave. Nebo je bilo bez ijednog oblačka i neverovatno plavo. Bila je to ona azurnoplava boja, koju niste mogli da vidite nigde osim na nebu sada. Kada je već vrat počeo da me boli, morao sam da spustim glavu. A nije mi se spuštala. Na kraju sam morao. I onda mi pogled skliznu sa prelepog na ono gadno. Dokle god mi je pogled dopirao video sam samo ruševine.

(Milorad Ulemek Legija, STAZE PORAZA, IP Panonija Ruma, 2017)

Rastkova AFRIKA (Najava)

Sledećeg četvrtka (20apr23) imaću zadovoljstvo da u KCV govorim na promociji najnovijeg izdanja AFRIKE Rastka Petrovića.

AFRIKA je naravno sjajna knjiga. U pitanju je možda naš najpoznatiji putopis, kao i najpoznatije naše avangardističko prozno delo, uz recimo SEOBE. U Rastku Petroviću žive dva vuka. Prvi, onaj koji je napisao OTKROVENJE i BURLESKU GOSPODINA PERUNA, toliki je eksperimentator da ga laso književne teorije ne može ni uhvatiti. Da li je tip dadaista, nadrealista, ekspresionista, nešto četvrto? Drugi, autor LJUDI GOVORE i AFRIKE, nije nikakav eksperimentator i žanrovski anarhista, već je kao pisac neposrednog izraza posvećen radije čitanju ljudi, naročito onih koji ćute ili koji nemaju glasa, posvećen njihovim pričama & memoarskom zapisivanju sitnih malih povesti i idiosinkrazija koje inače ostanu neiskazane.

AFRIKA je naizgled delo tog drugog Rastka; ovde je saslušan glas čitavog jednog kontinenta. Novo izdanje (2022, Službeni glasnik), priređeno od strane Gordane Milosavljević Stojanović, otkriva međutim onu avangardniju, oblikom šareniju stranu AFRIKE — ovde su tekstu pridodate i nikada do sada objavljene Rastkove fotografije, crteži i ostali vizuelni artefaktići koje je ovaj sakupio ili sam napravio na svom putovanju. AFRIKA se konačno, posle 100 godina, pojavila kao višemedijsko delo kako ju je Rastko i zamišljao (većinu sličica i fotografija Rastko je zapravo pravio za svoje prijatelje, na čijim je primercima knjige crtao unikatne sličice). U najlepšem mogućem smislu me je ova AFRIKA pokvarila za čitanje svih drugih izdanja istog dela.

Promocija nove AFRIKE održaće se u Kulturnom centru Vojvodine u četvrtak, 20apr23 u 18:00. Pored mene, govoriće još i urednica knjige Gordana Milosavljević Stojanović, kao i istoričarka umetnosti prof. dr Milanka Todić; urednica i moderatorka programa je Gordana Nonin.