Smrt, Vitkin

It happened on a Sunday when my mother was escorting my twin brother and myself down the steps of the tenement where we lived. We were going to lunch. While walking down the hallway to the entrance of the building, we heard an incredible crash mixed with screaming and cries for help. An awful accident had taken place involving three cars, all with families in them. Somehow, in the confusion, I was no longer holding my mother’s hand. At the place where I stood at the curb, I could see something rolling from one of the overturned cars. It stopped at the curb where I stood. It was the head of a little girl. I bent down to touch the face, to speak to it — but before I could touch it — someone carried me away.

***

Because he was not a full-time student, Witkin was drafted into the Army during the Vietnam War. In order to continue photography, he enlisted for three years and began training to be a combat photographer. Two years were spent working in twenty states and Europe assigned to different airborne and combat divisions. One of his assignments was to document forms of death: he photographed deaths resulting from accidents on maneuvers and suicides.

(Joel-Peter Witkin, FORTY PHOTOGRAPHS, 1985, San Francisco Museum of Modern Art)

Tejlor Svift i njen svet

Pre nekoliko dana osvanula je vest da će se narednog letnjeg semestra (školska 2023/24.) na Harvardu održati kurs o stvaralaštvu Tejlor Svift. Predmetni profesor na kursu „English 183ts: Taylor Swift and Her World“ biće prof. dr Stefani Bert (Stephanie Burt), čija polja akademskog interesovanja uključuju: savremenu i dvadesetovekovnu poeziju, stripove i grafičke novele, te intermedijalne i interdisciplinarne studije, odnosno proučavanje književnosti u kontekstu drugih umetnosti i disciplina. Predavanja će se odvijati ponedeljkom i sredom 12:00–13:15, a do sada ima već preko 300 prijavljenih polaznika.

Vest naravno zvuči kao sprdnja — zato su je uostalom i prenosili portali i redakcije koji se inače nikad ne bi bavili novostima o univerzitetskim kurikulumima — ali srećom sprdnja nije, kao što može potvrditi intervju prof. Bert za NYT i silabus predmeta okačen na sajtu Harvarda. Blago nama! Blago pre svega studentima jer predmet zvuči sjajno; ali blago i svima koji znamo da su studije književnosti seksi, i koji sad imamo nešto viralno za dokaz.

Metodologija kursa „Tejlor Svift i njen svet“ zasniva se na tri teorijska pristupa: intermedijalnom, komparativnom i kulturološkom. U načelu, studenti se ovde ne bave tumačenjem „tipičnih“ književnih tekstova poput romana ili poezije, već čitanjem Tejlorinih liriksa. To je ono „intermedijalno“, jer se kurs bavi literarnim elementima u dodiru sa, u ovom slučaju, muzikom, kompozicijom i izvedbom. Ovo je naravno glavni razlog zašto je od čitave stvari napravljen mem. I dalje je kod nekih izvan akademije (pa i unutar nje) prisutno uverenje da se studije humanistike trebaju baviti isključivo Horacijem, Dostojevskim, Crnjanskim i sličnim uzvišenim i pritom monomedijskim kanonskim radovima. Ništa protiv ove trojice, koje obožavam, ali božesačuvaj i daleko bilo! Književnost je veća a književna nauka iznimno šira od bavljenja samo klasikom, kanonom i strogo tekstualnim oblicima.

Da ne idem dalje od lokalnih primera: ove godine objavljena je knjiga Zlatomira Gajića ROK POETA MILAN MLADENOVIĆ (2023, Sl. glasnik), studija o poeziji grupe EKV; ovo delo je svoj život započelo kao master rad na Odseku za srpsku književnost @ FFUNS pod mentorstvom prof. dr Dragana Stanića, inače — namerno nejmdropujem & pozivam se na autoritet da bih isterao poentu — objavljivanog pesnika i predsednika Matice srpske. Trenutno i sam imam veliko zadovoljstvo da kao mentor pomažem u pisanju master rada o poeziji Slobodana Tišme u avangardnoj-njuvejv grupi Luna. A kada se već o neoavangardi govori: dobar deo poezije Judite Šalgo ili Vujice Rešina Tucića — izuzetne poezije inače! — faktički su scenska upustva za njihovo performativno izvođenje. Poezija ili liriksi? Tačan odgovor: nije toliko ni bitno, jer je sve to književnost, pa stoga i kvalifikovano za pažnju književne nauke i univerzitetskog programa. Isto važi i za stvaralaštvo, na primer, slovenačke transavangardne indastrijal grupe Lajbah, naročito u svetlu njihovog matičnog višeumetničkog pokreta „Neue Slowenische Kunst“, o kojem su pisani radovi i radovi i organizovane izložbe i izložbe. Možemo ovako do sutra.

Nisu čak ni ova književnoteorijska proučavanja „alternativnih“ tekstova, u ovom slučaju muzičkih liriksa, ograničena samo na studije savremene umetnosti. Na predmetima iz književnosti XVIII/XIX veka neizostavno će se pričati o tzv. građanskim pesmaricama: ličnim rukopisnim beležnicama koje su autori i autorke pre dva veka ispunjavali pesmama (kafanskim, narodnim, autorskim, pornografskim), zapisima, fragmentima, citatima, mislima, aforizmima, receptima, ventiliranjima, kalendarima, horoskopima i podsetnicima. Ovi literarni artefaktići, pisani od strane kako pesnika, tako i zanatlija i graničarskih vojnika, bili su, drugim rečima, prethodnica današnjih spomenara, Ask.fm-a i Tvitera; činjenica da u pitanju nisu ni u kom smislu standardno objavljivana književna dela, već intimne kupusare ispunjene svim i svačim, čini ih književnoj nauci ne odbojnim, već vulgarno privlačnim (ne mogu a da ovom prilikom ne spomenem GRAŽDANSKI EROTIKON, zbirku lascivnih zapisa u građanskim pesmaricama, uređen od strane Save Damjanova). A ako bismo otišli dalje i od klasicističke književnosti, na slične ne-književne književne tekstove naletali bismo u skoro svakoj epohi: od Marcijalovih urnebesnih epigrama do srednjevekovnih monaških zapisa, odnosno ličnih komentara (obično žalopojki i tračeva) monaha-prepisivača ispisanih na marginama rukopisa koje su revnosni, ali umorni i artritisom načeti pisatelji zaboravli da izbrišu pre predavanja konačne verzije nadređenima.

(Setih se, ali da ne nabrajam previše, i naših profesora koji se bave i alternativnim tekstovima i izučavanjem popularne kulture i tzv. niskim ili trivijalnim oblicima književnosti: Slobodana Vladušića, Vladislave Gordić Petković, Zorana Paunovića — koji u ovom trenutku drži kurs „Popularna kultura u angloameričkoj književnosti 20. veka“ na doktorskim studijama. Opet, možemo ovako do prekosutra. Jedna od lepih stvari moderne humanistike i društvenih nauka je to što se „razlike“ između „niske“ i „visoke“ kulture, književnosti i neknjiževnosti, visoke i niske proze i t. sl. prosto ne uvažavaju i smatraju relikvijama prošlog sveta. Nema hijerarhijskog rangiranja kulturnih i književnih proizvoda, već postoji Jedna Književnost i bezbroj njenih emanacija, od maksimalističkih romana preko video-gejm scenarija do AI generisanih eksperimenata.)

Ali hajdemo dalje. Kurs o Tejlor Svift je, dakle, intermedijalan i bavi se proučavanjem legitimnog polja književne umetnosti: pesama popularne muzike. Nije međutim sam ovaj kurs legitiman samo zato što se bavi jednim teorijskim aparatom. Poezija Tejlor Svift jeste, sama po sebi, dostojna književnog istraživanja, nezavisno od teorijskog pristupa. Tej Tej je autorka izvanredne pripovedne poezije; izuzetnog lirizma čiji raspon ide od kantri uzora pa do modernijeg neofolka ili samoironijom prožetih ispovednih tema. U danima nakon objavljivanja „Anti-Hero“, čitav FFUNS je brujao; o pesmi smo pričali na nekoliko časova, stihovi su se razmenjivali po Viber grupama, a na engleskom te na srpskom prepevu se čitala na prvom narednom Poetarijumu. Profesorka Bert je tako u program ukrstila i komparativistička tumačenja Sviftinih izvorišta i inspiracija, kao i dela senzibilitetom sličnih njenoj književno osvešćenoj poeziji. Među stvaraocima čije se ime i radovi spominju u rasporedu časova su: Doli Parton, međuratna američka spisateljica Vila Kater (Willa Cather), jedan od najznačajnijih afroameričkih autora Džejms Veldon Džonson (James Weldon Johnson), te romantičarski pesnici Vilijem Vordsvort i Semjuel Kolridž (kako profesorka kaže, „Work Without Hope“ je Kolridžova verzija Tejlorine „You’re On Your Own, Kid“).

Naposletku, budući da se sam lik Tejlor Svift — nekadašnje dečije a sadašnje svetske megazvezde — kao i njen scenski, medijski i društveni uticaj ne mogu razdvojiti od njenog stvaralaštva, kurs o njoj obrađivaće i interdisciplinarne kulturološke teme poput: celebrity kulture, fan kulture, razvojne psihologije (adolescentsko doba, odraslo doba) i emancipatorskog delovanja na kvir i uopšte marginalizovane društvene kulture. Od kulturoloških studija književnosti se na zapadu očigledno ne može pobeći; i iako lično nisam simpatetičan prema parazitluku kult-studija koje literaturu svode na odskočnu dasku za bavljenje sociološkim i ostalim ne-književnim temama, ovaj se harvardski kurs ipak drži dobrih osobenosti ovakvog pristupa — koji kada je izveden vešto, može vrlo kreativno osvetliti autora, delo ili umetničku epohu.

Književnost se širi i napreduje kao i svaka druga nauka. Književnosti same je sve više, i sve je raznorodnija, i književne teorije kao i književna prosveta održavaju korak — koliko mogu — sa lepim i zanimljivim stvarima koje se dešavaju na terenu. Posao akademije & nauke sličniji je pastirskom a ne kontrolorskom. Nije stvarno cilj, makar u mojoj ličnoj metafizici, povlačiti linije u pesku, već negovati i razumevati ono što je izniklo; bio to klasični italijanski spev u stancama ili akustični pesmičuljak o džemperima ili penjanju na drveće u Pensilvaniji. Sve je kul. Kada je zen učitelj Banzan na pijaci zamolio mesara da mu pokaže najbolje parče, mesar mu je odgovorio: „Svako parče ovde je najbolje, nema nijednog koje nije najbolje“; u tom trenutku Banzan se prosvetlio. Elem, kada je književna nauka dobra — tačnije, kada je dobar univerzitetski kurs — znanje stečeno razgovorom o jednoj temi prevazilazi uske okvire te teme. Tumačeći Tejlor Svift kroz izložene strategije čitanja, studenti ovog kursa neće samo bolje razumeti „1989“ već će, u zavisnosti od svojih naklonosti, ostvariti kvalitetnije uvide i u druga vredna književna dela ili društvene teme, sinergično ih povezujući u zajedničko neuronsko sazvežđe. Uostalom, sama prof. Bert je odredila da će se ispit polagati pisanjem dvaju seminarskih radova: jednog o Tejlor Svift, drugog o nekoj drugoj temi, autoru ili delu otvorenim na kursu. Kako je sama rekla: uprkos tome što je kurs o Tejlor Svift, predmet se ne može položiti čitanjem, tumačenjem i pisanjem isključivo o Tejlor Svift. Ovo je istina svake dobre nastave književnosti.

Kingove vrline

Čitajući zbirku novela Stivena Kinga IF IT BLEEDS (2020, Scribner) došao sam do uvida da sam ja od ovoga zavisan. Stiven King je za mene stvorio savršenu književnu drogu. U jednom periodu svog iskustva sa Kingom bio sam smoren, kako sam sebi zajedljivo obrazlagao, njegovim variranjem istih šest zapleta i/ili pripovednih elemenata. Mladost ludost! Sada tu repetitivnost rado prihvatam i iščekujem. Ne želim varijacije i odstupanje u formuli kada mi sve toliko prija. To je valjda onaj trenutak kada nešto ponavljajuće prestaje biti dosadno, a postaje umirujuće, bezbedno i udobno.

Pokušao sam da izmeditiram zbog čega su mi u poslednje vreme um, kortizol i či u blaženom miru kada čitam čak i naoko osrednja Kingova dela, i izveštaj ide ovako. I) Kingove priče neretko su o Porodicama, groznim tako i lepim, i njihovim kako raskidima tako i zbližavanjima. Naš majmunski mozak, već petnaest hiljada godina naviknut na lepotu zajedništva i međusobne ljubavi, reaguje rekao bih sa velikom empatijom na takve priče. Junaci u tim zapletima obično su II) Deca. U dobu sam kada sam svakim danom sve bliži četrdesetoj a sve dalji od dvadesetih; godine su to kada razmišljanja o divotama i bagovima detinjstva počinju rade u overdrajvu. „Nostalgija“ je u ovom slučaju preneodređen izraz za ono što osećam čitajući takve Kingove stvari, ali za potrebe ove književne ispovesti, za koju ne želim da pređe u terapijski zapis, recimo da je to ono što vibrira u meni. Nema za mene razlike između ruralne Amerikane i Salajke devedesetih: Kingovi III) Mali Gradovi su, kao i svačije uspomene na rodno mesto, udobni i ušuškani poput majčine utrobe, čak i kada kriju mračne tajne ili postaju lovišta demonskim silama. Ima li uopšte toplijeg i saosećajnijeg horor pisca od Kinga? Čovek koji je napisao STAND BY ME, BEKSTVO IZ ŠOŠENKA i ZELENU MILJU nije ograničio dispanziranje empatičnih priča samo u svoje nehoror priče: a što sam matoriji, cinizam nihilizam većine dela strave sve su mi dosadniji. Koliko god bile zle, bolesne ili jezovite, Kingove priče uvek su u jezgru IV) o Dobrim Ljudima i Ljubavi.

Prvu novelu u zbirci, „Mr. Harrigan’s Phone“, obožavam. Mislim o njoj već danima; spomenuo sam je čak i na prošlom času Kreativnog pisanja, i bila je to digresija više iz ljubavi nego iz potrebe. Zna se ponavljati da je teško napisati horor priču u doba mobilnih telefona. Ovaj saharinski bildungsromančić o dečačkom odrastanju i vezi koju imamo sa našim mentorima & vodičima izvanredan je kontraargument.

Tri draga horor romana

(Izvorno objavljeno kao komentar na jednom forumu)

Brem Stoker, DRAKULA. Dvesta godina star roman, pisan pritom za nas neverovatno arhaičnom tehnikom epistolarnog romana (romana u pismima), i dalje je stravičan za čitanje. Kasnije adaptacije mnogo su ulagale u romantizaciju Drakule: pružala mu se naglašeno pravednička pozadinska priča, romantični podzapleti, i uopšte egzotičnost misterioznog i markantnog stranca. Vrlo daleko od istine! DRAKULA je daleki predak slešera: izvorni grof Drakula je infernalni besmrtnik čije su inteligencija, snaga, moć i zlo nepojmljive čovečijem razumu; u potpunosti je lišen empatije ili ma čega ljudskog, a same ljude uostalom smatra faktički stokom, zbog čega ih ne samo ih lovi, već se sa njima psihopatski poigrava. Od svih slešera Drakula možda najviše sličnosti ima sa ksenomorfom. Nije on samo monstruozni predator iz „drugog sveta“, vođen istovremeno i paklenom inteligencijom i najnižim instiktima lovca, već mu nasilje često koketira sa seksualnim napastvovanjem — čak i prema muškim likovima. Uopšteno je Drakula sažetak strahova viktorijanskog doba. To je stranac iz tamnih i varvarskih krajeva sveta koji bira srce britanske imperije za svoje novo lovište; on se opire savremenim zakonitostima logike i nauke; a njegovo erotizovano, grumersko nasilje je devetnaestovekovnim čitaocima u najmanju ruku bilo mučno, ako ne i ogavno.

Mark Danijelevski, KUĆA LISTOVA. Avangardni obrt na temu „uklete kuće“, pisan uz pomoć raznovrsnog arsenala savremene eksperimentalne proze: vizuelnim eksperimentima, nestandardnom tipografijom, metatekstualnim upadima itd. Glavni junak saznaje da je kuća u koju se njegova porodica uselila veća iznutra nego spolja (sličnim zapletom počinje i horor novela Danijela Kelmana DU HÄTTEST GEHEN SOLLEN / YOU SHOULD HAVE LEFT, 2016, po kojoj je snimljen i film Dejvida Kepa (TAJNI PROZOR) sa Kevinom Bejkonom; btw Kelmanov magijsko-istorijski roman TIEL / TIL je nedavno objavila Čarobna knjiga) — otkrivanje tajni kući je mračno i emotivno. Hororično u knjizi nije samo razrešavanje središnje misterije, koje je izvedeno vizuelno/tipografskim dočaravanjima (Danijelevski lucidno započinje jezovitu priču već u uvodnom impresumu izdanja, pri navođenju izdavača, ISBN broja, urednika itd), a ne eksplicitnim objašnjenjima, već je jezovita i potresna priča koja teče u pozadini, a koja govori o traumi, gubicima i ljubavi. Sam Danijelevski ističe da je KUĆA LISTOVA pre svega ljubavna priča, što je stav koji stvarno klikne na kraju čitanja.

Stiven King, GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA. Od svih horor knjiga Stivena Kinga, mislim da ova ima najizraženiju i ujedno najljudskiju nadtemu: strah od smrti. Strah od smrti je uopšteno drevna tema — zaplet prvog književnog dela za koje znamo, GILGAMEŠA, vrti se oko Gilgamešovog straha od smrti nakon što mu premine Enkidu — a o toj temi se često zna palamuditi na različite lirizovane i kontemplativne načine. GROBLJE mi se pak sviđa jer je knjiga brutalna umesto refleksivna, i što ide na sam izvor našeg odnosa sa smrću: nije ovo knjiga o emotivnim fobijama od smrti, već o našoj neandertalskoj užasnutosti od iste; užasnutosti nad leševima, raspadanjem, bolešću, mrtvim tkivom, pa tek na kraju o užasnutosti nad kosmičkom indiferentnošću prema našim sirotim malim životima. Edgar Moren je u knjizi ČOVEK I SMRT teoretisao da je razlog verovanja o onih četrdeset „opasnih“ i „nesvetih“ dana nakon pokojnikove smrti (koje deli ogroman broj kultura i naroda) zapravo gađenje: tih ~mesec dana je period potreban telu da potpuno istruli i da od njega ostane samo kostur. Sviđa mi se stoga što je GROBLJE jedno od Kingovih dela sa najviše gore-a, čija se šok vrednost izvrsno uklapa u poetiku dela, a obožavalac sam i Kingovih folklornih koketiranja sa mračnim domorodačkim verovanjima i kultovima smrti, koja za trunku zalaze i u kosmički horor. Zanimljivo je čitati polu-lavkraftovski zaplet u kojem glavni lik nije ekscentrični usamljenik u potrazi za tajnama uvrnutog kosmosa, već porodični čovek koji dela usled tuge i želje da popravi svoj razrušeni dom.

Uređivanje i objavljivanje MAGLORODNIH

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga, na štandu Mipla, predstavljena je prva knjiga epskofantazijske trilogije MAGLORODNI Brendona Sandersona (Brandon Sanderson, MISTBORN), čiji sam bio urednik. O ovom velikom poslu glancanja i redakcije preko dve hiljade stranica pričao sam, zajedno sa Borisom Vukovićem (pokretačem Mipla) i Jelenom Katić Živanović (prevoditeljkom drugih Miplovih izdanja Sandersona) u ovom sjajnom snimku u produkciji samog Mipla.

Miplov poduhvat i razvoj je neverovatan. Isprva igrački klub, potom distributer društvenih igara, a zatim i njihov lokalizator, Mipl je od skora postao i jedan od naših najasertivnijih izdavača žanrovske fantastike. U poslednjih nekoliko meseci, pod imprintom Mipla objavljivana su dela trenutno najpoznatijeg i najtiražnijeg autora epske fantazije, Brendona Sandersona: preciznije, objavljivani su njegovi TAJNI PROJEKTI, četiri samostalno objavljenje knjige koje zajedno čine verovatno najhajpovaniji izdavački projekat ove decenije u svetu epske fantazije. A sada je red došao i na MAGLORODNE: trilogiju koja je pokrenula karijeru ovog savremenog titana žanra.

MAGLORODNI su svojevremeno bili prava mala revolucija u fantaziji. Sa jedne strane, MAGLORODNI su bili vesnik novih vetrova: bio je to jedan od prvih megapopularnih fantazijskih serijala sa prepoznatljivim YA elementima: zaplet je ovde smešten na pozornicu distopijskog/postapokaliptičnog settinga, a naši mladi glavni junaci pokušavaju da, spašavajući svet, pronađu i same sebe u tinejžderskim potragama za identitetom i samovrednovanjem. No istovremeno, MAGLORODNI su i u prepisci sa klasičnim storitelingom visoke fantazije. Negde u pozadinskoj priči ove trilogije zakopana je jedna zaboravljena zapovest o časnom Junaku i njegovom pravednom Pohodu. Šta se desilo sa tim spasiteljem sveta? Da li je neko od junaka-adolescenata reinkarnacija tog Heroja Doba, ili je pak religiozno verovanje u te legende — zabluda?

MAGLORODNI su zbog takve otvorenosti novom, ali negujuće ljubavi prema starom, strašno uzbudljivo štivo bilo kojemdelu žanrovske demografije. Penzioneri poput mene će na ovim stranicama pronaći CPR starih avanturističkih pripovesti o nesalomivim ratnicima na plemenitim kvestovima u samo srce tame; drugi će prisustvovati, čitajući isti tekst, šarmantnoj dekonstrukciji klasične fantazije i emotivnom rolerkosteru jedne divne mladalačke ljubavne veze.

Na MAGLORODNIMA smo krvavo radili. Delo ima preko 2.000 stranica, poseduje složeni magijski i metafizički worldbuilding, i bogato je fantazijskim neologizmima i igrama reči koje smo skoro u potpunosti preradili u odnosu na prethodno Lagunino izdanje (RED MAGLE, 2010). Nijedna rečenica ovih knjiga nije ostala neprevrnuta, a nadam se da će čitaoci uživati u nekolicini uredničkih napomena koje sam fusnotirao u nadi da čitanje Sandersonove složene mitopoetike učinim potpunijim i zabavnijim. Cilj svakog prevodioca, urednika i lektora je da knjiga stranog autora u što većoj mogućoj meri izgleda kao da je pisana na tom prevedenom jeziku; poštujući, naravno, jezikotvorne temelje i izvornog i domaćeg jezika. Sanderson je, što se mene kao urednika tiče, sa Miplovim MAGLORODNIMA postao srpski pisac.

Miplov čitalački klub: Početak

Krajem septembra 2023. održali smo prvi Miplov čitalački klub, i bilo je izvanredno. Čitalačke klubove uopšteno mnogo volim — čitanje je lepo, ali usamljeničko i tiho zanimanje, te malo stvari mojim vibracijama prija koliko kreativno razgovaranje o knjigama sa drugim živim bićima. Ne govorim pritom samo o „kritikama“ ili „tumačenjima“ književnosti — mada i to volim više nego leba da jedem — već o bilo kakvom maštovitom razgovoru o bilo kom delu. Što digresivnije to bolje ako mene pitate. A budući da se poslovno bavim mahom formom i teorijom, do neba mi prija kada tokom ovih razgovora pričamo o svemu osim toga: o likovima, o inspiracijama, o osećanjima koje smo videli ili upili iz nekog dela.

Čitalačke klubove dakle volim, a Miplov volim naročito. Sa šefom ove plemenite organizacije, Borisom Vukovićem, znam se još iz srednje škole, kada smo zajedno čitali Pračeta, igrali MTG (Borča, posvećeni Zeleni igrač, u Medžik me je uveo i inicirao savetima za prvi špil, koji je bio neki Mirrodinov crveno/bezbojni) i zajedno nastupali u strit basket ekipi „Hidraulični stršljenovi“ koja je neke novosadske turnire čak i osvojila. Čak i da međutim ne poznajem Borču — daleko bilo — Mipl je sam po sebi predivna storija posvećena fantastici u svim njenim oblicima. Drago mi je što sam, makar promilno, deo toga. Kao mali, moje Treće Mesto bila je SF/F sekcija Gradske biblioteke u Novom Sadu. Veliki razlog tome što Bombardovanje 1999. uglavnom pamtim po dobrom provodu je što sam u skloništu čitao kilograme i kilograme starih Politikinih zabavnika, pre svega danas tragično odsutnu rubriku sa fantastičnim kratkim pričama. Godinama kasnije, isti fiks sam dobijao od Gejmerove RPG rubrike koju je uređivao izvrsni Ranko Trifković. Sa Miplovim čitalačkim klubom imam osećaj da sam u jednom prilično bukvalnom smislu kod kuće.

Elem, na prvom sastanku MČK čitali smo Pračetova i Gejmenova DOBRA PREDSKAZANJA. U prvoj nedelji novembra se sastajemo drugi put, i čitamo jedan od najlepših horor romana XX veka, KUĆU NA UKLETOM BRDU Širli Džekson. Vidimo se!

Linseniti ili kako voleti sebe (38 U GARDENU / 38 AT THE GARDEN, 2022)

38 U GARDENU je sjajan kratki dokumentarac. Volim kada dela o košarci transcendiraju košarku — v. NEBESKA UDICA, SACRED HOOPS Fila Džeksona — jer košarka meni i jeste nešto transcendentno. Daleko bilo da se bunim kada ostale sportske priče takođe prevazilaze korporealne loptaške okvire i zalaze u nešto što najjednostavnije mogu opisati kao različite oblike metafizike — v. MONEYBALL (knjiga), POLJE SNOVA, THE NATURAL, dakle otprilike svako četvrto bejzbol štivo — no za mene je košarka naročiti rejon duhovnosti.

Ovaj dokumentarac sam isprva pustio da bih se još malo smejao meni užasno napadnoj halabuci koja je pre deset godina pratila Džeremija Lina, plejmejkera Njujork Niksa koji je u sezoni 2012–13 povezao nekoliko fenomenalnih partija, uključujući i onu kada je Kobijevim Lejkersima dao skoro četrdeset poena u Medison Skver Gardenu. U to vreme hajp mi se činio veštačkim do zla boga. Po mom uverenju, bio je isfabrikovan samo zato što je g. Lin igrao za Nikse: nemilosrdnu i prebogatu marketing mašineriju koja vekovima nije imala uspeh u NBA, pa im je čak i nešto sitno poput rukija koji je odigrao nekoliko dobrih utakmica izgledalo kao dobar povod za Narativ.

Ali prevario sam se! Takozvani „Linseniti“ ovde je tek povod za sjajan dijalog o maskulinitetu, generacijskoj nesigurnosti i marginalizovanim identitetima. Kada ste manjina u dominantnoj kulturi — recimo, Azijat u SAD — amputaciju duha vam vrše na raznorazne delikatne načine kojih možda niste ni svesni. A onda vidite nekog ko liči na vas kako trpa 38 koševa u lice Kobiju Brajantu. U tom trenutku, postanete svesniji; postanete hrabriji; ulazite u tamne meditacije o sopstvenim izborima i trenucima kada niste bili hrabri zbog programiranja roditelja, prijatelja, društva, kulture; ali na kraju dođete do uvida koji su svetli. Prošle utakmice ostaju za vama, ali na narednoj nećete vratiti loptu beku ukoliko ste sami pod košem, jer nećete biti uplašeni (neuspeha, uspeha, svejedno). Ako uplašen nije bio ovaj klinac — što biste bili vi? Košarka!

Smešni HADES

Na prste jedne ruke mogu izbrojatiigre koje su me nasmejale. HADES je dobar pokazatelj zašto. Nije da izbegavam naoko humoristične igre ili generalno određene žanrove, ali pokušaji verbalnog humora — u dijalogu ili tekstu uopšte — u video-igrama su mi u najboljem slučaju nezanimljivi, a u najgorem agresivno neprijatni. Rekao bih da se igrotvorci previše trude da budu smešni u replikama, umesto da smehovno upakuju u same elemente igrivosti, scenografije ili događaja.

Književni humor, na primer, ne krije se samo u smešnim stvarima koje likovi izgovaraju, već i u komičnim uvrtanjima jezika, sintakse, naracije ili ostalih proznih tehnika. Pračetove fusnote su smešne ne zato što su u pitanju nekakvi vicevi koji se mogu prepričati usmeno (nisu i ne mogu), već zato što urnebesno & antienciklopedijski rovare po tekstu, ponekad i nasuprot željama likova ili samog pisca. Filmski humor takođe ne leži (samo) u smešnim g ovorima, već u kadriranju, akciji, postavci scene.

Igra YAGA je, na primer, deklarativno humoristična parodija slovenskog folklora — za koju garantujem da nijednu osobu na svetu neće nasmejati niti jednom od svojih brojnih linija dijaloga (premda se trudi). Istinski smešni elementi ovde su utkani u gejmplej. Glavni lik je, umesto nekakvog atletskog Dragonborna ili Vešca, čovek koji bi u nekom drugom RPG-u bio NPC: bucmasti, ukleti, jednoruki kovač Ivan, čiji invaliditet i loša sreća postaju ključni elementi igrivosti. A onda kao inventarske predmete za oporavljanje, buffovanje i debuffovanje koristite Babin Kompot, Svinjsku Mast, Urokljivo Oko, Hleb, Svilenu Maramu, Drveni Češalj i Unuče Rakije. Meni smešno!

U HADES-u neretko ima linija dijaloga koje su, na papiru, smešne. U stvarnosti, ono što mi je zapravo smešno kod npr. replika Skellyja, kostura koji služi kao trening lutka glavnom junaku Zagreju, nisu njegove umereno zabavne opaske, već kreativna odluka da njegov VO priča anahronim njujorškim naglaskom. Buntovnički komentari samog Zagreja takođe su dosadnjikavo šeretski, a od svakog je smešnije što je u Hadovoj Kući Mrtvih kao kućna spremačica zaposlena simpatična socijalno-anksiozna Gorgona po imenu Duza. Smešno mi je i što je u igri posebna komanda (LT) rezervisana za maženje Kerbera, te što troglavi htonski pas nakon češkanja iza uveta reaguje kao i svaki drugi ker — animacijom zadovoljnog keženja. Omiljeni fazon mi je pak jedan sa kojim saosećam i za koji se nadam da je ukraden iz književnosti: Had, otac junaka igre i gospodar pakla, u međuscenama naslikan kao humanoidna planina olujnih očiju i gromovitih bicepsa, u glavnom habu igre uvek je predstavljen za radnim stolom, beskrajno zatrpan papirima hadske administracije. Mogući link/izvor ove parodije može biti jedna Kafkina kratka priča, gde se u istoj ulozi nalazi Posejdon.

 

A Loss for Words

 

Nakon SVETLOG TRAČKA TAME Itana Hoka i dalje razmišljam o velikanima i velikim delima; koliko sa njima vibriramo i koliko nam znače. Sticajem okolnosti na pameti mi je ponovo Šekspir. Od kad je AMC pre nekoliko nedelja počeo davati UKROĆENU GOROPAD (1967) sa Elizaber Tejlor i Ričardom Bartonom, film sam odgledao kada god sam uspeo da ga uhvatim na vraćanju unazad. Prvu polovinu, pre braka Katarine i Petručija, odgledao sam milijardu puta, a prvih deset minuta filma verovatno sedamsto milijardi puta. Elizabet Tejlor/Katarina u svakoj sceni bira nasilje i zabavno je koliko i gledanje Elen Ripli kako vošti marince i tuđine. Puls mi takođe ode na 120 i tokom početka filma, koji kreće bez naslova ili natpisa, u kom se Lućenco divi matte slici Padove u daljini, te kada pet minuta kasnije uđe na Univerzitet a preko njega se pojave prvi natpisi „Columbia Pictures presents“; i kada nakon stroge crkvene ceremonije otvaranja nove akademske godine, na ulicama krene renesansni karneval gde se, umesto bogobojažljivih skolarnih pesama, pevaju, pod maskama, pošalice o devojkama i piću.

Elem na kraju ovog operetskog uvoda — a pre zvanične prve scene drame — jedan od poslednjih titlova na ekranu pobrojava scenariste filma & spisak od nekoliko imena prati natpisom: „…With acknowledgements to William Shakespeare, without whom they would have been at a loss for words“. Slatka fora; ali i istinita. Na najdoslovniji mogući način, zaista smo bez reči ako se zamislimo bez Velikih pre nas. Mislim da ću „a loss for words“ formulaciju ukrasti brzinom svetlosti.

NOFEK 23: Video-igre i književnost

 

Nedavno (8sep23) sam imao zadovoljstvo da prvi put učestvujem na Novosadskom festivalu knjige, koji niz godina sjajno uređuju i vode ljudi bliski našem Odseku za srpsku književnost. Tema je ovoga puta bila poluknjiževna, jer smo prof. Manojlo Maravić sa Akademije i ja + naši studenti govorili o prožimanjima video-igara i književnosti/umetnosti. Hvala organizatorima što su nam pružili priliku da pred književnom publikom malo hvalimo i video-igre, i o njima govorimo kao Umetnosti, a ne samo kao proizvodima za ubijanje vremena. Što naravno zaslužuju već više od pola veka. Više o tome u izvrsnoj Manojlovoj knjizi TOTALNA ISTORIJA VIDEO-IGARA (2022, Clio).

Razgovor je bio sjajan, a posebno me je obradovalo pitanje o našoj idealnoj videoigračkoj adaptaciji književnog dela, gde smo svo četvoro bili mentalno usaglašeni. Svi želimo da vidimo video game adaptaciju nečeg potpuno lirskog poput romana Virdžinije Vulf, dvoje od nas je predložilo adaptaciju PROLJEĆA IVANA GALEBA, a u vazduhu je kao potencijalni predložak zalebdeo i roman THE STARLESS SEA Erin Morgenstern (2019, Doubleday). U ovom, sudeći po sažetku, superzanimljivom romanu postmoderne fantazije sjajne autorke koju kod nas za sada objavljuje Čarobna knjiga (v. Erin Morgenstern, NOĆNI CIRKUS, prev. Jelena Počuča, 2012, Čarobna knjiga; THE NIGHT CIRCUS, 2011, Doubleday), jedan od glavnih likova je gamedev, što će reći da uz kultni TOMORROW, AND TOMORROW, AND TOMORROW Gabrijele Zevin (Gabrielle Zevin, 2022, Knopf) sada imamo dva izvanredna romana koji su direktno smešteni u uvrnuti svet razvoja video-igara. Elem, jedva čekam sledeći NOFEK, i još više — kako su nam obećali — priče o video-igrama.