Probisveti u biblioteci

Prošlog meseca (15jun23) je u Digitalnom omladinskom centru održan skup posvećen srpskoj postmodernoj književnosti pod nazivom „Probisveti u biblioteci“. Organizatori su bili KCV „Miloš Crnjanski“ i Institut za književnost i umetnost, a prašinarski deo organizacije odradili smo Sneška i ja. Nije što je konferencija moja, to jest naša — zapravo, Sneška je odradila mnogo veći deo posla u organizaciji od mene, tako da je najispravnije reći „njena“ — elem, nije što je Snežina, ali konferencija je bila lepa i zabavna.

Izvorno englesko ime ovog međunarodnog skupa, koje smo promenili natrag na srpski nepitajtezašto (jer se ne sećamo), glasilo je „Rogues at the Library“. Sneška i ja smo mislili da je ime savršeno, budući da je okupljanje bilo posvećeno posebnoj grani naše postmoderne književnosti, autorima tzv. Mlade srpske proze — tipovima i tipicama koji su kombinovali složene međutekstualne strategije postmoderne proze sa čistim zezanjem, izmotavanjem, pankerisanjem i podrivanjem. Ako zamislite krosover između Borhesa i BB Showa nećete biti daleko. Postmoderna književnost zna imati reputaciju kao naporna ili kriptična, ali radovi stvaralaca poput (ranog) Basare, Đorđa Pisareva ili Ljubice Arsić pre svega su urnebesni & pisani kao intertekstualni, formalistički, samoironični, apsurdni književni fazoni. U čitanju Mlade srpske proze uživate ako vam je IQ 300 ili ako vam je IQ 30; sredine mislim nema.

Na skupu sam izlagao o fotografijama i fotomontažama u delima Save Damjanova. Izbor je naravno nepotistički. Ne samo da u Savinim knjigama uživam i u slobodno vreme, već mi je Sava formalni i neformalni mentor, kao i prijatelj. Nemam mnogo prilika da izlažem o ljudima koje volim i privatno, a ne samo tekstualno, tako da je za mene Snežanina konferencija bila poseban gušt. Između ostalog sam u izlaganju govorio o delima Džoela-Pitera Vitkina, značajnog američkog transgresivnog fotografa čije je slike Sava inkorporirao u nekoliko svojih proznih radova. Otuda konjski penis u pozadini nekih fotografija.

Umetnik i supermašina (RE-VIZIJA UMETNOSTI)

O tehnologiji i umetnosti iz: Oto Bihalji-Merin, RE-VIZIJA UMETNOSTI (1979, Jugoslovenska revija, str. 136)

Kod Aristotela pojavila se zamisao puna slutnje da bi automati jednog dana mogli zameniti robove. Najstariji automati, pripadajući egipatsko-minoskim kulturnim krugovima, poticali su iz potajnog nagona za igrom ranih istraživača, iz umetničke mašte i magijskog isticanja moći i znanja.

Programirani automati XX veka jesu tehničke sprave za primanje, preinačenje, uskladištavanje i prenošenje informacija. Moć kibernetskih mašina izaziva strahove i nade: njihov iracionalni vid prodire u čovekovu svest u trenutku kad njihova razorna sila premaša mogućnost njihovog kontrolisanja. U isti mah, započinje dijalog umetnika sa supermašinom. Kao što je nauka smenila mit, tako tehnika smenjuje magiju.

Opštenje sa mehanizmima i spravama svakidašnjice — železnicom, automobilima, avionima, mikroskopima i teleskopima — lišava tehniku oreola tajanstvenosti. Na kraju veka mehanike javlja se lik tehnike; razvitak sprava koje više ne izračunava i ne kontroliše korisnik nego to čini kompjuter, dematerijalizuje proces rada, čini ga nevidljivim. U isti mah, kibernetska mašina postaje partner u estetskom oblikovanju predmeta.

Potisnuta na periferiju svesti našeg vremena, umetnost se našla pred izborom: da se ujednači sa naukom ili povuče iz njenog magnetnog polja. Moraju li se umetnici podvrgavati tehničko-scijentističkoj nadmoćnosti, ili su njihovi pokušaji integracije znak povremene slabosti, od koje će se osloboditi, kako bi tehničko-mašinskim ritmovima savremene civilizacije suprostavili svoj večno promenljivi, stvaralački princip?

Široka paleta starwarsštine

Gledajući ANDORA oduševljavam se iznova koliko su RATOVI ZVEZDA asimetričan setting — svaka se priča, bilo koje vrste i žanra, može strpati u Star Wars i izgledaće prirodno & u skladu sa logikom i štimungom sveta.

Fantazijski settinzi su hronotopi strogo određeni prostorom, vremenom, žanrom i — tonom. Kada bi neko pisao nove priče smeštene u Tolkinovu Srednju zemlju, zna se kako bi one morale izgledati. Morale bi to biti glomazne mitopoetske pripovesti, smeštene u fantazijski svet čiji je tehnološki razvoj najsličniji srednjem veku ili visokom bronzanom dobu; te priče morale bi još biti izvedene visokim stilom i sa obaveznom melahnolijom germanskih legendi i severnjačkih balada. Svako odstupanje od ovoga delovalo bi kao parodija, daleki omaž, dekonstrukcija ili naprosto zezancija. Slepstik komedija smeštena u svet GOSPODARA PRSTENOVA izgledala bi kao farsa. Smeštanje u neki drugačiji tehnološki kontekst, ili pripovedanje iz perspektive zloće poput Saurona — kao što je izvedeno u postmodernom eksperimentu POSLEDNJI PRSTONOSAC ruskog pisca Kirila Jeskova (Кирилл Еськов, ПОСЛЕДНИЙ КОЛЬЦЕНОСЕЦ, 1999) — izgledalo bi baš kao postmoderni eksperiment, a ne kao organska tolkinovština. Sve ovo važi za ogromnu većinu drugih, podjednako jednoobraznih settinga. Narnija uvek mora biti hrišćansko-bajkovita, inače nije Narnija; AUTOSTOPERSKI VODIČ mora biti parodična naučna fantastika; SLUŠKINJINA PRIČA mora biti potresna ženska distopija.

RATOVI ZVEZDA takvih ograničenja nemaju. Čudom i božanskim nadahnućem Džordža Lukasa, koji je ukrštanjem bajke, naučne fantastike, pop opere, zen filozofije, vojne epopeje, hrišćanske etike, samurajske imažerije i velemajstorskog vizuelnog dizajna napravio najukusniji Rejčelin english triffle na svetu — svaka je priča u Star Warsu moguća i svaki zaplet u Galaksiji izgleda starwarsično. SW može biti, poput prva tri filma, monomitski SF. A može biti i politička drama, kao u drugoj trilogiji. Mogu se RATOVI ZVEZDA temeljiti i na sopstvenoj teološkoj razgradnji, kao u KOTOR 2; mogu biti dečija komedija kao u TV crtaću EWOKS (1985); ili pak partizanski ratni film kao ROGUE ONE; ili vestern kao MANDALORIAN; ili kiberpankovska triler epika kao ANDOR; može SW biti čak i meditativna poezija, kao prvi Lukasovi nacrti o epizodama 7–9, u kojima se ostareli Luk Skajvoker podhvata introspektivnih preispitivanja prirode i etike Sile, te samog džedajskog poziva.

To je mislim najveća lepota i najveća neiskorišćena šansa RATOVA ZVEZDA kao settinga: svet je širok a ne koristi se koliko bi trebalo. SW može biti i komedija i tragedija, i šekspirovska drama i CGI tabačina, i filozofija i zezanje, i za decu i za odrasle, i SF i fantazija i vestern i kiberpank, i krvavo i ulickano, i elegantno hipermoderno i retrofuturistički. I uvek će te priče imati smisla u okviru sopstvenog sveta: svemirski ratnici-monasi sa laserskim mačevima mogu biti poveznica bilo kakvih tonaliteta, od kosmičke bajke do naturalističkog trilera.

Nema još mnogo settinga ovakvu asimetričnost i versatilnost — HARI POTER to pokušava, ali se priče iz Wizarding Worlda uvek svedu na borbu neke varijante Harija sa nekom varijantom Voldemora; Brendon Sanderson je svojim fantazijskim serijalom MISTBORN najdalje otišao u vođenju jedinstvenog settinga kroz različite tehnološke epohe, međutim same priče tih romana su i dalje klasične i međusobno slične YA/šonen/fantazijske storije — nema ih dakle mnogo, i RATOVI ZVEZDA su zato brend kraljevskog kvaliteta, uprkos opadajućem kvalitetu skorašnjih uradaka.

Snežana Nikolić, „Nešto drugo“ (O ČEMU ŠUMOVI PRENOSE RAZLIČITE ISTINE, 2022, Agora)

Možda ćemo nekad biti ćutljivi i lepi
kao šume isprane kišom.
Usamljene i strašne šume
u koje bi pustio telo i ne bi,
pa zato stojiš na njenom početku.

Neko je tamo, neko te tamo voli
iako postoje mesta do kojih se ne dopire
i postoje mesta na kojima te nikada neće čuti.

Nečije vreme šeta
kao gladna životinja među stablima.
I onda odjednom staje radi popodnevne svetlosti.
Njena smrt potom srasta s predelom
i pesnik ostaje bez odgovora
dok njgov jezik ljušti jabuku
ljušti i na kraju se nešto valjda dogodi s jabukom.
Ne znam šta.

Na panjevima je nešto drugo.
Uvek je nešto drugo.

Dick pick zahvalnice: Ljudi smo

 

U Zahvalnicama privlačne studije Andree Valing (Andrea Waling) pod nazivom EXPLORING THE CULTURAL PHENOMENON OF THE DICK PIC (2023, Routledge) pročitao sam jedan od najlepših i za mene najznačajnijih zapisa na koje sam ikada naleteo u ovoj obično smaračkoj i za same čitaoce nebitnoj rubrici.

Nakon što je autorka objasnila temu monografije & nakon što se poimence zahvalila kome je trebalo, hrabro se usudila da spomene ono što svi proživljavamo, ali niko nema petlje da objavi u štampi — o intimnim razlozima zašto se pisanje njene knjige odužilo. Prema surovom profesionalnom bontonu, neukusno je pričati o ličnim mukama koje su usporile projekat. Rad može biti „opravdano“ ometen samo spoljašnjim nezgodacijama — sporom administracijom, problemima u štampi, i tako dalje — a nikada ličnim nevoljama, nesigurnostima i katatonijama.

Andrea Valing je digla glas protiv tog neljudskog nazora. Lično sam okasnio sa mnogim projektima zbog, za mene opravdanih, razloga emotivne isceđenosti ili mentalno-fizičke slabosti. Ali stideo sam se da ih spominjem iz straha da drugima neće zvučati opravdano: da će urednicima i kolegama delovati kao da tražim izgovore, da sam slab, labilan, nesposoban ili neprofesionalan. Ako svi sve stižu, očito bez problema, a samo ja kasnim — problem je onda u meni, zar ne? Godilo je srcu kad sam pročitao da je još neko, pametniji od mene, deli iste muke.

Andrea Valing kaže: važno je o tim stvarima pričati. Nismo akademski roboti čija je jedina svrha objavljivanje. Ljudi smo. U svojoj ispovesti autorka opisuje emotivne i zdravstvene probleme tokom kovidske pandemije, što je još jedna stvar sa kojom se mogu poistovetiti. Rekao bih da i danas kasnimo, mesecima ako ne i godinama, u objavljivanju i obavezama prema dedlajnovima, jer nam se toliko stvari nakupilo tokom pandemije — kada su nam životi svima bili usporeni i istumbani — ali se od nas i dalje očekivalo da budemo ažurni, kao da kovid nije postojao van dometa eduroama. Shvatam da svet ne može da stane, ali nadam se da idemo prema nečem boljem od trenutne trke pacova. Nego, dik pikovi.

Kođima u Novom Sadu

Jedan od najvećih i najznačajnijih gejm dizajnera na svetu — zapravo superstar videoigračke kulture — Hideo Kođima (Hideo Kojima) ovih dana je u Novom Sadu. Detalji nisu objavljeni, ali je ova inkognito poseta najverovatnije u vezi sa novosadskim studijom 3Lateral, koji sarađuje sa Kođima-sanom na naslovu DEATH STRANDING 2, nastavku njegove neobične, visokobudžetne a eksperimentalne igre iz 2019. Kođima je takav tip tvorca: polu Spilberg, polu Refn; pola Tom Klensi, pola Don Delilo; 50% Milica Pavlović 50% Lajbah.

Kođima je dakle u Novi Sad došao u istom svojstvu kao i svojevremeno Kijanu Rivs: zbog 3Lateralove revolucionarne tehnike mapiranja lica & tela pod nazivom Metahuman. Hvala 3Lateralu što dovodi ovako fenomenalne goste u Novi Sad, makar tajnovito i pod okriljem noći. Ipak, za razliku od Kijana, koji je u Novi Sad prošvercovan tako vešto da se za njegov dolazak saznalo tek nekoliko meseci kasnije, Kođima je otvoren čovek sa neprekinutim prisustvom na svojim društvenim profilma. Svoj boravak u NS je tako lepo dokumentovao na IG, a u jednom trenutku se čak našao na sto metara od Matice srpske. Dobio sam u prethodnih 48h snažnu želju da izmislim vremeplov i nađem se u isto vreme na istim lokacijama mog rodnog grada koje je pohodio ovaj japanski titan pripovedanja i postmodernog dizajna.

Iz: Katherine Foxhall, MIGRAINE: A HISTORY (2019, Johns Hopkins University Press). Srećan svima finiš semestra.

Filmska magija u Šekspirovo vreme

Filmska magija jedan je od najlepših osećaja na svetu. Sa malim brojem drugih doživljaja mogu uporediti sesiju lepog čitanja, a gašenje svetala u sali & paljenje projektora je jedan od njih. Daj mi tu drogu pravo u venu, koji god da je film i o čemu god da je. Nije čudo što filmova o magiji filma (poput najskorijeg Spilbergovog dela, FABELMANOVI) ima skoro koliko i knjiga o knjigama, a njih ima previše.

No, nije filmska magija nastala sa filmom; to jest nije izvanzemaljska opčinjenost umetničkim delom, kada za trenutak ili nekoliko trenutaka imamo osećaj da smo projektovani izvan sopstvenog fizičkog tela u virtuelni svet adrenalina ili tuge, izmišljena kada i bioskopsko platno. Zapisi o ovakvoj moćnoj imerziji dolaze još od pesnika i dramaturga elizabetanske i jakobinske Engleske — Šekspirovog doba, odnosno doba kada se u Engleskoj pojavljuju, razvijaju i bujaju prva profesionalna pozorišta i dramske trupe. Citat je iz knjige Stenli Vels, ŠEKSPIR I DRUŽINA (prev. Marko Denić, 2009, Clio, str. 32–33; Stanley Wells, SHAKESPEARE AND CO., 2006, Knopf):

Ali je publika u Šekspirovo vreme znala poprilično da se udubi u radnju u kojoj je uživala. Najbolji prikaz ushićenja koje je mogao da oseti i najneobrazovaniji čovek u publici nalazi se u uvodu za dramu Tomasa Dekera AKO OVO NIJE DOBRA PREDSTAVA, ĐAVO JE U NJOJ (Thomas Dekker, IF THIS BE NOT A GOOD PLAY, THE DEVIL IS IN IT, 1611), gde on opisuje pesnika koji:

„Može dozvati zalutalog slušaoca i zlatnim lancima
Njegov sluh vezati za svoju melodiju,
Može mu svojim veštim perom dočarati stvorenja
Kovana čekićem i naterati ga da na vrhovima prstiju
Prekine retku tišinu i tapše snažnim rukama
Onome što svojom očaranom dušom jedva razume.“
(Stihovi 31–36)

Ovde Deker hvali moć dramskog teksta da uzdigne čak i nekoga od koga bi se to najmanje očekivalo, uz pomoć čarolije koja omogućava razumevanje izvan granica razumnog. Kao što kaže Vojvoda iz Šekspirovog ranog komada DVA VITEZA IZ VERONE: „Moć bogodanog pesništva je silna“ („Much is the force of heaven-bred poesy“; Čin treći, Scena druga).