Ед Макдоналд, ВРАНИН КРИК

Svakom novom knjigom Makdonaldov serijal više liči na Pračetove knjige o Vajmsu. Okultni inspektor Rejhalt Galharou postaje stariji u kostima i osećajniji u srcu, otvoreniji u ranjivosti. Moćan roman. Detektivska misterija je ovde još jedna magijska zavera sa satom koji otkucava i eksplozivnim završetkom — samo složenija u odnosu na prvi deo, skrojena ovog puta od više paralelnih radnji koje se do kraja u isto ušće slivaju. Ovoga puta, i sa većim emotivnim unosom glavnog junaka. Na n-ti stepen pojačani su i elementi weird fantazije u delovima priče koji su ranije samo koketirali sa Lemovim Solarisom i Zonom braće Strugacki. Moćno i setno.

Теологија костура

Први лик са којим прелазим Д2Р је мој омиљени — некромант — али подкласе коју никад нисам играо: Summonmancer. Bonemancer all the way baby али излазак римејка је повод да експериментишем са нечим новим, забрањеним, до сада неискушаним. Са Summonmancerom играм једну сатанску игру. Како бих призвао чету костура, требају ми тела убијених непријатеља. Да бих живео, другим речима, требају ми лешеви. Да бих победио, требају ми лешеви. Ако Дијабло, његова браћа и њихове легије желе да тријумфују, морају играти игру празне суме и на мене не послати нити једног свог војника. Првог којег пошаљу, узимам га за себе. Другог такође. Ако престанем да их оживљавам, то је знак да им кадавере разносим Corpse Explosionom. У томе је зрно њиховог уништења: или ће се Дијабло самопобедити тако што ћу га угазити скелетима његових сопствених пешадинаца, или на мене неће послати никог, тиме сам постајући ништа.

Ед Макдоналд, ЦРНОКРИЛАШ

CRNOKRILAŠ je fantazijska knjiga pisana po po nacrtima za detektivski noar roman. Vrlo je zabavno! Glavni lik, koji svojim moćnim anglogermanskim imenom — Rajhalt Galherou — evocira vorhamersku tradiciju militarističke mračne fantazije, junak je iz Čendlerove mašte ili filmova H. Bogarta i Klinta Istvuda. On je bivši vojnik. Sada je međutim u privatnom sektoru, kao zapovednik tajnovite plaćeničke čete. Ima mučnu prošlost o kojoj ne priča, iako je samo hteo da uradi Ispravnu Stvar. Zbog te je mračne prošlosti sada samac, pijanica, samodestruktivan fizički i karijerno. Sve je bilo u redu u njegovom smećarskom životu dok od svih pograničnih postaja na svetu Ona nije ušetala baš u njegovu.

Celim je tokom CRNOKRILAŠ priča o policijskoj istrazi, koja se vodi oprezno i metodično, u skladu sa opasnostima koje vrebaju i satom koji otkucava. Tragajući za razlozima jednog magijskog fenomena, glavni junaci polako otkrivaju, kao što to u hard-boiledu obično biva, duboku zaveru među najmoćnijim vođama njihovog sveta. Za razliku od obične krimi-priče, ovde na stolu nisu samo proneverene pare i skrivena ubistva, već sudbina naroda u sve bližem termonuklearnom čarobnjačkom ratu između nekoliko frakcija sumanutih bogova.

Setting CRNOKRILAŠA smešten je neodredivi -pank koji objedinjuje magiju i mašinstvo, renesansnu modu i neonom osvetljen kišni velegrad u kojem se radnja gotovo u celosti odvija, i izvrsna je pozornica za neobičnu zamisao romana. Mračnofantazijska galerija likova, atmosfera očaja i krvavi humor nadahnuti su, rekao bih, CRNOM ČETOM Glena Kuka, koja kod nas nije doživela više od dva-tri nastavka; moguće je da su kao inspiracija Edu Makdonaldu poslužile i knjige drugog najpoznatijeg serijala G. Kuka, onog o magijskom detektivu Geretu iz magijskog velegrada TunFaire.

Тевилдо, принц мачака


После читања БЕРЕНА И ЛУТИЈЕНЕ уверен сам да је Толкин мрзео мачке; маштовитост је сваког писца потенцијално безгранична, али пасија са којом Толкин описује мрачну душу мачјег рода морала је, мислим, доћи из нечег личног.

Проверавајући на нету да ли сам на добром трагу или само учитавам сопствену несимпатију према м*чк*м*, наишао сам на још неколико цитата из Толкинових дневника и писама који такође могу потврдити да Толкин, у најмању руку, није био обожавалац. Најбољи траг налазим у причи о Берену и Лутијени Тинувијели, највећој романси Толкиновог света, чији је одјек прича о Арагорну и Аруени из ГОСПОДАРА ПРСТЕНОВА: повести о смртном човеку и бесмртној вилењачкој принцези који су, као доказ своје љубави, заједно учинили оно што нису могли богови, вештице и бесни вилењачки краљеви, отевши свети камен из круне сатанског Мелкора.

Е сад. У последњих неколико година, Задужбина Толкин, која управља ауторским правима највећег писца епске фантазије, објављује између осталог и појединачне приповести из СИЛМАРИЛИОНА. Међу последњима у низу је поменута BEREN & LUTHIEN (2017, HarperCollins; БЕРЕН И ЛУТИЈЕНА, 2021, Публик Практикум, прев. Владимир Д. Јанковић), издање романескне дужине које садржи колекцију раних верзија и алтернативних приступа обликовању коренске идеје ове новеле. То нам даје увид у радну собу мајстора; да видимо који су делови, временом, били мењани, који придодати, а који су на крају били избрисани.

У првој познатој иначици приче о Берену и Лутијени постоји тако неколико одступања. Берен овде није човек, већ је, као и Лутијена, бесмртни Вилењак: у смртника је Берен претворен, можемо лако претпоставити, како би љубавна прича легенда постала, а романса била митопоема. Зли господар Мелкор се у овом тексту зове Мелко, а његово утврђење, Ангбанд, Железни затвор — Ангаманди; временом је вероватно Толкин nапуштао келтски и фински надахнуте називе & имена и прилагођавао их устројству измишљених језика које је полако, годинама, изграђивао. Највећа измена у каснијим рукама приче било је увођење чаробњака-некроманта по имену Тhû, касније названог Саурон, који је био највернији капетан Мелкорове силе. У овој првој верзији, улогу Мелкорове десне руке играо је: Тевилдо, Принц Мачака. Наставите читање

Жива игра (Diablo 2: Ressurected)

DIABLO 2: RESSURECTED ваистину васкрсао. У последњих неколико недеља ми се Battle.net подиже на стартапу а у сваком тренутку ми се у прегледачу налази пет или шет табова са рунским речима и дијаграмима вештина Summonmancera. Ово се мање-више дешава сваки пут када, једном у две године или у тренуцима личних невоља, посегнем за терапијом душомировљенија у виду Дијабла 2. Овога пута међутим шок — насловна страна клијента најављује нешто што није виђено миленијумима: апдејт на нову верзију! Иначица ће као свака иначица донети равнотежне измене, дотеривање запостављених плаћеника и чак нове рунске речи. Разлог због чега је ми је Дијабло 2 удобно играти је што тачно у скил знам које вештине када одабрати, које руне сакупљати; то је знање чварено сада већ деценијама. Игра је као дело била заокружена, изузимајући минорна пеглања багова и дотеривања неткода. Када играм Дијабла, играо сам до сада исту игру о којој смо причали између преподневних тренинга на копаоничким припремама Војводине 2004. године, када ме је Илија Павковић, касније првак Јадранске лиге у закуцавању на једином икад одржаном Ол-стару регионалног такмичења, напушавао што сам мислио да ће ми паладин са Zeal+Thorn Aura развојем ишта урадити осим загинути као пас. Осећај је чудан. Неки ће QA балавци исправљати све форе, фазоне, пречице, експлојтове и финте које сам годинама учио у овој за дивној реликвији која је увек била жива за мене, а сада је жива и за све остале. Да би акомодирали нове играче, и нас диносаурусе ће терати да еволуирамо. Надам се да макар Bone Spear неће дирати макар док, у наредним годинама, не обрнем последњи плес са боунмансером.

Франк Херберт, ДИНА

Knjigu sam ranije nekoliko puta pročitao u prevodu Zorana Živkovića & uvek sam, po završetku, bivao smoren i sa malom retencijom pročitanog. Mislio sam da je to do suvog prevoda. Ipak ne; prvih nekoliko stotina stranica DINE je najgora proza koju je Frank Herbert napisao. Negde sam u beleškama tokom čitanja prve knjige romana naškrabao da je DINA veliko delo, ali da Herbert nije veliki pisac. Osim pojedinih naučnofantastičnih koncepata koji su mi privukli pažnju, nisam se uspevao nikakvim kukama ukačiti na bilo koji deo tela ovog romana. Izgledalo mi je skoro sve bezlično i robotski. Mesta radnje F. Herbert dočarava toliko eliptično da se delo čita kao scenario za igrokaz na praznim daskama čiju scenografiju čine samo tamne zavese; i kada ne opisuje Dinu, pustinjsku planetu, autor sve ostalo opisuje kao bezobličnu pustinju od prostora, bez upečatljivih tačaka, što otežava uranjanje u vanzemljski strani svet. Nema sentimenta prilikom napuštanja Kaladana, rajske planete i matičnog sveta porodice Atreida; oni, za nas, napuštaju apstrakciju bez oblika i odnosa, brisani prostor od kog znamo samo putokaze i gole zidove.

Isto je inače Nabokov zamerao Dostojevskom: pisanje bez dočaravanja prostora, osim u siromašnim crtama. Dostojevski je, međutim, umesto topografije mesta dočaravao topografije umova. DINU bije reputacija da je zbog količine unutrašnjih monologa po kvadratnom centimetru stranice nemoguća za filmovanje, ali evo šta mi je došlo dok sam čitao izvornik, neopterećen promptovima da su mogućne zamerke u tehnici posledica plašljivog prevodioca koji se nije usuđivao da opusti ruku: ti „monolozi“ nisu nikakve misli, već svakodnevne replike, odnosno linije dijaloga — samo izgovorene u sebi. Junaci Herbertovi su svi racionalni, stoički, visoko inteligentni, razgovetni i samouvereni, od zločinaca do heroja, od plemića do njihovih slugu. Njihove unutrašnje misli su, kao i njihovi dijalozi, zvanični i teatralni; to su svesno promišljene izreke koje ostaju prećutane zbog taktike, finte ili društvenih odnosa, a ne senke prave podsvesti, koja je valjda grozničava, nelogična, uplašena, nejasna, instinktivna, zbunjujuća. Vojvoda Leto, nakon što neprijatelj pokuša asasinaciju njegovog jedinca i naslednika, u sebi ponavlja „Hteli su da mi ubiju sina!“. Umesto istraživanja Vojvodinog straha (za život svog deteta), nesigurnosti (zbog toga što se napad, u sve opasnijim predratnim okolnostima, može ponoviti), osećaja krivice (što nije uradio više da zaštiti porodicu iako je znao da takvi napadi sigurno slede) i nemoći (neprijatelj može zapretiti bilo gde i bilo kad), dobijamo kontrolisani refren lika koji umesto anksioznosti, emotivnog šoka i introspektivnog tajm-auta odmah oseća produktivni bes koji mu omogućava fokusirano planiranje odmazde. Mi ovde ne čujemo duboke misli likova, već PR izjave njihove svesti.

Bog je stvorio Arakis da obučava vernike, a Frank Herbert je prvi deo prve DINE napisao da eliminiše čitaoce namernike; tek od „Muad’Diba“ počinje igranka. Sve pre toga je prolog. Čitajući drugu knjigu DINE nisam prepravio svoju moju belešku — i dalje mislim da je ovo delo konceptualno grandiozno, ali izvedeno uglavnom lošom prozom — ali nakon trpljenja tih tristotinjak stranica suvlje proze, dolazi se do mesa u sarmi. Evo šta je npr. DINA kada pukne pogled: operetski spektakl o mladom kraljeviću, Črtomiru iz sektora Delta Pavonis, koji gubi zemlju, dedovinu, narod i vojsku, morajući da ih ponovo stvori i sebe izgradi ispočetka; visokokonceptualni kris-kros u kojem loptu driblaju jedna magična psihoaktivna supstanca, teološki problem mesijanizma i svemirska makroekonomija; remiksovanje drevnih verovanja o pustinji kao mestu tihovanja i prosvećenja, te legendi o zmajevima-čuvarima blaga; delo složenog i dekamilenijumski dugog folklora koje se pak zasniva na lako razumljivoj postavci: u vaseljeni svega, najređa i najvrednija supstanca, od koje zavisi život milijardi, dolazi samo sa jedne planete; na toj planeti, tog začina ima koliko hoćete, ali nema — obične vode, koja je domorocima vrednija od zlata.

Posebno me je opijalo Herbertovo ezoterijsko pripovedanje. Na stranu očigledni fazoni o naučnoj fantastici o psihoaktivnoj drozi pisanoj tokom hipi šezdesetih, ali u trenucima Polovih božanskih vizija, temporalnih halucinacija i apokrifnih propovedi, imao sam osećaj kao da čitam alhemijski tekst iz XV veka ili odlomke iz ISTRAŽIVANjA SAVRŠENSTVA S. Damjanova. Čitanje tih, ljudskom iskustvu inače nepredočivih, petodimenzionalnih lebdenja po šaru prostor-vremena zaista baca u neku vrstu transa, i nadjačava osećaj emotivne udaljenosti od Herbertovih likova koji, posle višegodišnjeg rastanka, sebi dopuste da pušte suzu u potaji i dvaput se ispljeskaju po leđima prilikom zagrljaja. Što kažu u sieču dok ih sa jedne strane tamane Harkoneni a sa druge opsedaju ekvatorske oluje od 700 km/h, čaša je polupuna jer možemo da vozimo crve.

Ludonarativna disonanca: Teorija, poetika i stvaralački izazovi (Studije video-igara 2021)

Studije video-igara 2021, 10dec2021 @ Rektorat UNS

Termin LUDONARATIVNA DISONANCA prvi put je upotrebio Klinton Hoking u svojoj kritici „Biošoka“.

Hoking je inače level dizajner, gejm dizajner, scenarista i umetnički direktor uglavnom Ubisoftovih projekata; radio je intenzivno, između ostalog, na prvim naslovima serijala „Splinter Cell“.

U svom kritičko-teorijskom osvrtu na „Biošok“, Hoking je kao centralnu slabost istakao to što su tematski okviri igre, koji se bave kritikom RANDOVSKOG OBJEKTIVIZMA, u nesaglasju sa igrivošću.

Igra nam, kako je Hoking rekao, PRIPOVEDA o određenim moralnim okvirima, a onda od igrača zahteva da ih krši kako bi igru uspešno savladao.

Hokingovo objašnjenje LUDONARATIVNE DISONANCE je relativno složeno, jer se sam „Biošok“ bavi kompleksnim političko-filozofskim temama, tako da ću za potrebe ovog izlaganja predočiti jednostavniji primer.

U pitanju je zamerka koju je novinar Sveta kompjutera, Miodrag Kuzmanović, izrekao za DARKSIDERS 2.

U pitanju je akciona avantura, po igrivosti slična Zeldi, u kojoj igrate kao nabildovana, stilizovana verzija Smrti, jednog od jahača Apokalipse.

U tome pak Miodrag Kuzmanović primećuje LUDONARATIVNU DISONANCU, iako je doduše ne imenuje.

U prikazu igre je Kuzmanović napisao:

„Smrt, kao jahač Apokalipse, ne bi trebalo da ima problema da preskoči zid koji mu dolazi do nosa, ili da ga mogu zaustaviti zakatančena vrata i drugi fragmenti geometrije nivoa.“

Dakle, postoji nesklad, DISONANCA između onoga što nam igra govori, i onoga kako igru igramo.

Наставите читање

Stephen Karam, THE HUMANS

THE HUMANS je jednočinka Stivena Karama (Stephen Karam) koja je pre nekoliko godina osvojila Tonija za najbolju dramu i bila u najužem izboru za Pulicera. Filmska adaptacija, koju je takođe režirao S. Karam, trenutno je u bioskopima i na netu.

LJUDI je predstava iz američkog podžanra „Dan zahvalnosti“: porodica se okuplja sa svih krajeva zemlje i svakakve stvari, do sada skrivane, isplivavaju. Prirodnost višesmernog razgovora za slavskim stolom dočarana je, u scenariju, posebnim tipografskim oznakama koje upadanje u reč čine svesnom režiserskom odlukom, i koje dopuštaju glumcima slobodu da se izražavaju neverbalno, prekidajući rečenice & dovršavajući ih mimikom, gestom ili samo pogledom. Operisan sam od pozorišta i pozorišnog jezika te sam ovim bio oduševljen.

Pripovest o porodičnom okupljanju nije samo svakodnevna & blago komična, kao što je u žanru često, već i jezovita. Epigrami na početku LJUDI prizivaju Frojdovo određenje „unheimlich“, ili „uncanny“, teško prevodivog pojma koji istina znači „neobično“ ili „neprirodno“, ali sa posebnom konotacijom strave & nelagode pred nepoznatim. Scenografija udara na naše drevne strahove: radnja se odvija u obrnutom dupleksu, dakle u prizemlju i podrumu, bez prozora koji dobija sunce. Tokom drame, povremeno se čuju udarci od gore. Komšije? Nešto drugo? Svetla pucaju, senke se pomeraju, tama u unheimlich oblicima igra oko prozora. Slabe instalacije, bubašvabe, domar? Nešto drugo?

LJUDI su posebna vrsta horora koju ne znam kako da imenujem: emotivni horor, egzistencijalni horor, čuvstveni horor. Ranije su potresne dramske priče nazivali „teškim“, ali LJUDI su jezoviti i užasno nelagodni. Čarli Kaufman je majstor takvih priča koje nisu sumorne ili depresivne, već užasavajuće (Večni sjaj besprekornog uma, Sinegdoha, I’m Thinking of Ending Things). U LJUDIMA nema čudovišta ili serijskog ubice. Ima međutim straha od siromaštva, od napuštanja, samoće, starosti, gubitka mentalnog i fizičkog zdravlja, nevoljenosti. Utvarne prilike koje vrebaju oko scene u nekom čitanju mogu biti neobjašnjivi avetinjski fenomeni. U predstavi se ništa od takvih incidenata ne objašnjava. A mogu biti i alegorije naših prilično stvarnosnih strahova. Povrh toga što su jezoviti sami po sebi, oni su nam stravični i zato što ih ne poznajemo, što su nam, iako naši, strani i duboko zakopani; a kada izrone, pojavljuju se kao amorfne sablasti koje ni sami ne razumemo.

ЗАШТО ЈЕ ДОСТОЈЕВСКИ НАПИСАО „ЗЛОЧИН И КАЗНУ“? НИЈЕ ИМАО ИЗБОРА

Препоручујем за читање.

https://www.theatlantic.com/magazine/archive/2021/11/dostoyevsky-crime-punishment-birmingham-sinner-saint/620175/

„Jesus meets Dostoyevsky. He takes one look at him, peers for a diagnostic instant into those tunnels-of-torment eyes, and performs an immediate exorcism. Brisk and bouncerly, no fuss, in the Jesus style: Party’s over, little devil. Out you go. A slight buzzing sound, and it’s done. And Dostoyevsky, with the infernal reveler ejected, is relieved that second of his hemorrhoids, his gambling habit, his seizures, his fevers, his depression, his hypochondria, his appalling futuristic intuitions and obsessions. He is freed from the cell of his own skull. And he writes no more books, ever.“

Чланак се ослања на књигу THE SINNER AND THE SAINT Кевина Бирмингема (Kevin Birmingham) која разоткрива „филозофско и неуролошко постање“ ЗЛОЧИНА И КАЗНЕ.

ГДЕ ЈЕ БУДВА ТУ ЗА МЕНЕ НЕ-МА МЕСТА

Ново из „Књигa на извол’те“ (раздужене књиге Семинарске библиотеке) са Трећег спрата ФФУНС. Прву књигу нисам узео, али сам забележио запис на њеним корицама. Од рукописних натписа у старим књигама обично очекујемо интимне & доброжелеће поруке на унутрашњој насловној страни. Овај недатирани зен-коан, убележен право на насловници, ме прогони. Наизглед произвољна хифенација продубљује мистерију ове недокучиве поруке. Дејана, наша библиотекарка, иначе има идеју да организује изложбу најзанимљивијих записа из наших семинарских књига, што не могу да дочекам. Наставите читање