I’d like to create a video game in which you have to help all the characters who have died in the other games. „Hey, man, what are you playing?“ „SUPER BUSY HOSPITAL. Could you leave me alone? I’m performing surgery! This guy got shot in the head, like, 27 times!“
(Demetri Martin, stendap)
Nedavno je Kulturni centar Vojvodine objavio sjajno izdanje pesničke zbirke PAMĆENJE VODE legendarne Katalin Ladik (Ladik Katalin, A VÍZ EMLÉKEZETE), „naše“ mađarske pesnikinje i jedne od najfascinantnijih književnih, konceptualnih i performativnih umetnica sa kraja XX i početka XXI veka.
Knjiga mi nije u potpunosti draga jer je krupna, kockasta i tvrdih korica, što nije moj fazon. Volim sitne, meke (haha itd.) i siromašne knjižuljke; izdanja vrlo cenim prema tome koliko lako mogu da ih ispisujem, mučim i transportujem. Ovako bogata izdanja su za policu, a ne za ruksak i mapiranje olovkom dok je knjiga presavijena položena na koleno — što je prava šteta! Nema ovde ni podataka o samom izdanju; tek mi je onlajn pretraga otkrila da je u pitanju zbirka izvorno objavljena 2016. godine. A o samoj pesnikinji, koja je vojvođanskom scenom žarila i palila pre 50 godina, svedoči tek jedna zabavna, ali biografski štura jednoparagrafna napomenica na poslednjoj strani. Taj je mikro-memoar Ladikove lep osvrt na sopstveni intimni & emotivni razvoj, ali ni za trunku to novim čitaocima ne dočarava veličinu KL, što je tek prava šteta.
Izdanje je ipak i dalje sjajno jer u pitanju Katalin Ladik. Uglavnom je poznajem kao provokativnu i eksperimentalnu performativnu umetnicu; kada bih bio lagodan u ocenama, rekao bih da je svojevremeno Katalin Ladik radila ono o čemu Marina Abramović sanja. U strahovito talentovanoj generaciji vojvođanske/SFRJ neoavangarde, Katalin Ladik je sa pravom bila jedna od vatronoša i all-starova; dok su se drugi možda tu i tamo folirali i izmotavali, KL je uvek išla ogoljeno, furiozno, nogom u vrata, glavom u zid i sa 110%. Poezija mi pak odaje drugačiju Katalin: ranjivu, usamljenu, introvertnu i osećajnu.
Zbirka je izvanredna i zato što je, u prevodu Draginje Ramadanski (svojevremeno laureatkinje nagrade „Miloš N. Đurić“), objavljena dvojezično, na mađarskom i srpskom. Malo je stvari u životu lepše od paralelnog čitanja poezije u izvorniku i prevodu. Dvojezična pesnička izdanja zato posebno lovim i volim. Mazim ih i pazim (čak i kada ih švrljam ili lomim kosti) u kojem god da su obliku, bilo luksuznom bilo budžetskom.
Napustila me je odavno ova kuća.
Sastoji se samo od grdnih, ugljenisanih ruku,
što grlile su mi telo mekim glinama.
Njen malter beše mek i vlažan, pun žudnje.
Ako bih se iznova u njoj probudila,
bila bih njen prozor u zaborav.
Mogli bismo zajedno da srčemo more,
da osluškujemo pljuskanje talasa u našim telima.
_________________
Ez a ház már rég elhagyott engem.
Már csak hatalmas, üszkös karokból áll,
melyek puha agyagban ölelték testemet.
Vakolata lágy és nedves volt, tele vágyakkal.
Da he újra felébrednék benne,
feledésbe néző ablaka lennék.
Együtt szürcsölnénk a tengert,
hallgatnánk testünkben a hullámverést.
The power of modern literature lies in its willingness to give a voice to what has remained unexpressed in the social or individual unconscious: this is the gauntlet it throws down time and again. The more enlightened our houses are, the more their walls ooze ghosts. Dreams of progress and reason are haunted by nightmares.
Shakespeare warns us that the triumph of the Renaissance did not lay the ghosts of the medieval world who appear on the ramparts at Dunsinane or Elsinore. At the height of the Enlightenment, Sade and the Gothic novel appear. At one stroke Edgar Allan Poe initiates the literature of aestheticism and the literature of the masses, naming and liberating the ghosts that Puritan America trails in its wake. Lautréamont explodes the syntax of the imagination, expanding the visionary world of the Gothic novel to the proportions of a Last judgment. In automatic associations of words and images the Surrealists discover an objective rationale totally opposed to that of our intellectual logic.
Is this the triumph of the irrational? Or is it the refusal to believe that the irrational exists, that anything in the world can be considered extraneous to the reason of things, even if something eludes the reasons determined by our historical condition, and also eludes limited and defensive so-called rationalism?
(Italo Calvino, „Cybernetics and Ghosts“)
_____________________
La linea di forza della letteratura moderna è nella sua coscienza di dare la parola a tutto ciò che nell’inconscio sociale o individuale è rimasto non detto: questa è la sfida che continuamente essa rilancia. Più le nostre case sono illuminate e prospere più le loro mura grondano fantasmi; i sogni del progresso e della razionalità sono visitati da incubi.
Shakespeare ci avverte che il trionfo del Rinascimento non ha placato i fantasmi dell’universo medievale che s’affacciano sugli spalti di Dunsinane e di Elsinore; al culmine dell’Illuminismo, sorgono Sade e il romanzo nero; Edgar Allan Poe inaugura insieme la letteratura dell’estetismo e la letteratura di massa, dando un nome e un passo agli spettri che l’America puritana si porta dietro; Lautréamont fa esplodere la sintassi dell’immaginazione, dilata il mondo visionario del romanzo nero fino alle dimensioni di un giudizio universale; i surrealisti scoprono nelle associazioni automatiche di parole e d’immagini una ragione obiettiva contrapposta a quella della nostra logica intellettuale.
E il trionfo dell’irrazionale? Oppure è il rifiuto di credere che l’irrazionale esista, che qualcosa al mondo possa esser considerata estranea alla ragione delle cose anche se sfugge alla ragione determinata dalla nostra condizione storica, a un sedicente razionalismo limitato e difensivo?
(Italo Calvino, „Cibernetica e fantasmi“)
U prepisivanju uživam. Deo mog procesa naučnog istraživanja — njegov štaviše najduži deo — jeste verno, opširno i nimalo ofrlje prepisivanje navoda iz stručne literature u mrežu beleški za koju ubeđujem sebe da je pregledna i smislena. Čitava jedna rubrika u MEĐUTIMU DNK faktički je moje prepisivanje zanimljivih esejčića na koje nalazim, a koje objavljujemo jer se inače ne mogu čitati/pronaći na netu. Nije mi zato teško palo što sam morao da prepisujem stranice iz jedne svoje upropaštene radne sveske u novu. Moj EDC čine tri sveske: jedna za generalne zapise sa predavanja, sastanaka i brejnstormovanja; jedna za beleške o delima autora & autorki sa mojih kurseva kreativnog pisanja; i jedna za praćenje rada sa master i doktorskim kandidatima. Ova poslednja je, kako sam danas otkrio, nadrljala od strane u ruksaku zaboravljene banane, koja se fermentisala po njenim stranicama. Ništa što poseta Kenguru i prepisivački sesh nisu mogli rešiti.
Elem, prisetio sam se pri ovom prepisivanju jednog od mojih omiljenih likova, sa kojim osećam nekakvu bratsku bliskost — Gogoljevog Akakija Akakijeviča iz možda najbolje pripovetke ikada napisane, „Šinjela“ (Гoголь, „Шинель“, 1842). I Akakije voli da prepisuje! Akakije Akakijevič je neugledan, nenaočit, povučen, socijalno anksiozan niži činovnik koga ne poštuju ni oni nominalno ispod njegovog položaja. Šefovi ga ne primećuju, kolege mu se podsmevaju, niko ne zna ni kako je uopšte dospeo u kancelariju, gde je relegiran na najusraniji od svih usranih poslova (v. Graeber, BULLSHIT JOBS): prepisivanje akata. Ali Akakije u prepisivanju uživa. Štaviše, on prepisivanje VOLI. I poput mene, ima svoja omiljena slova koja voli da piše (u mom slučaju su to malo ćirilično Z i malo latinično F).
Uživanje u prepisivanju Akakija Akakijeviča je genijalna osobenost lika. Govori to o njegovoj ličnosti više nego stranice i stranice i stranice unutrašnjih monologa ili prepričavanja mentalnog sklopa. Nije džaba „Šinjel“ to što jeste, dakle remek-delo. Ali ne volim AA samo kao književnog lika, volim ga kao osobu, naročito što sada, dok paralelno čitam Baron-Koenovu ZERO DEGREES OF EMPATHY (kod nas kul ali varljivo prevedena kod Clia kao PSIHOLOGIJA ZLA), vidim da je brat moj napaćeni delom na spektru i da Akakije ima neke osobenosti Aspergerovog sindroma, poput nesnalaženja sa ljudima i uživanja u ponavljajućim radnjama, uočavanju paterna i sistematizovanju — radnjama, drugim rečima, poput metikuloznog prepisivanja administrativnih dokumenata. Srce pukne kada čujem Akakijev odgovor kancelarijskom mobingu; on zna da ne zna sa ljudima, i istrpeće svašta jer su mu ljudi i njihove interakcije kako god se okrene strani i zbunjujući, ali mu na kraju nije jasno zašto svi moraju biti toliko zli, kada im on nije uradio ništa nažao. Da digresiram još jednom: pasaž o mladom službeniku koji se pokaje zbog ismevanja Akakija i potonji hiperdrajvski trenutan teleport u njegovu budućnost, gde mu godinama kasnije i dalje biva žao jednog tužnog prepisivača akata, još je jedan od zilijardu razloga zašto je Dostojevski rekao da smo, u proznom ali možda i ljudskom smislu, svi izašli iz Gogoljevog šinjela. Ko nije pročitao pripovetku, neka to uradi, jer nikada nećete pogoditi u kojem pravcu zaplet odlazi, a kamoli kako se povest o Akakiju Akakijeviču završava.
Još jedan primerak za zbirku Lepih Epigrama. Nacume Soseki (1867–1916) i Rjunosuke Akutagava (1892–1927) čuveni su japanski modernistički pisci sa početka XX veka; Soseki je autor romana KOKORO (こころ, 1914), jednog od najvećih japanskih svetskih bestselera, a Akutagava, poznati pisac kratkih priča, autor je pripovetke „Rašomon“ (羅生門, 1915). Oba pisca na srpskom objavljuje, naravno, sjajni Tanesi. SERIAL EXPERIMENTS LAIN, kombo brejker u ovom nizu, eksperimentalni je kiberpank anime iz 1998.
Čovek koji je sklopio ove citate ima najbolje ime na svetu: Sekvoja Nagamacu (Sequoia Nagamatsu). Knjiga ovog savremenog američkog autora takođe ima prelep naslov: WHERE WE GO WHEN ALL WE WERE IS GONE (2016, Black Lawrence Press). Moje oduševljenje ovom zbirkom priča brzo je prešlo u bol i zazor jer sam čitajući sinopsise ovih fantazijskih & osećajnih priča nadahnutih japanskim folklorom i popularnom kulturom osetio da za hiljadu godina pisanja ne bih razvio ni trunku Sekvojine maštovitosti. U priči „Rokurobi“ (prepričavam sažetke izdavača jer knjigu još čitam) glavni junak koristi demonsku moć produžavanja sopstvenog vrata kako bi spasio brak izgrađen na lažima. U naslovnoj pripoveci, žena pokreće višemesečnu plesnu groznicu zbog koje ljudi umiru; pardon, ne umiru zapravo, nego se ponovo rađaju, ali bez uspomena. Od jedne druge priče, o recentno preminulim junacima u novom okruženju sveta mrtvih, prenosim samo sjajan naslov: „The Inn of the Dead’s Orientation for Being a Japanese Ghost“.
Knjigu otvara pripovetka „The Return to Monsterland“. Premisa je sledeća: supruga glavnog junaka gine od strane Godzile. Poslednje reči koje upućuje mužu, pre nego što je Godzila razneo njen voz svojim atomskim dahom, jesu: „Šteta što nisi ovde; on je naprosto veličanstven“. Ovo je bila kap koja mi je prelila čašu; umesto da ovoj knjizi uživam izdaleka, kao kuriozitetu na spisku za čitanje kojem ću se posvetiti Nekad, nakon ovakvog uvoda pauzirao sam tekuće čitalačke projekte i odvojio popodne za ovu pričicu.
Nakon, dakle, smrti supruge, muž se posvećuje proučavanju kaiđua, ogromnih zveri iz istoimenog žanra japanskih filmova o Godzili, Motri, Rodanu, Gidori i ostalima. Junak to čini ne samo kako bi bolje razumeo čudovište koje mu je ubilo ženu, već i zbog želje da bolje razume samu svoju suprugu, (bivšeg) najvećeg svetskog stručnjaka za kaiđue, i njenu fascinaciju njima koja se nije pokolebala ni u trenucima pred smrt. Pričica je pravi leksikon kaiđu žanra i čitao sam je uz nekoliko otvorenih fandom vikipedija; istraživanje monstera i njihove mitologije na divan se način u Sekvojinom tekstu prepliće sa intimnim ruminacijama glavnog junaka o sopstvenom braku. U ovoj naoko blesavoj temi odvija se prava emotivna drama: junak nije samo nesrećan zbog smrti svoje ljubavi, već je na svoju preminulu suprugu i besan. Možda nikada nije shvatio zašto je ona više ljubavi, saosećanja i brižnosti imala za divovsko zverinje nego za njega i njihovu ćerku. Možda ga zapravo nije ni volela, već je sa njim bila iz drugarstva i zahvalnosti?; svoj brak junak naziva „our domestic best-friendship“. Možda se ona nikada, uprkos svojoj ljubavi za sva bića, nije osećala udobno u ulozi majke, roditelja; ulogu na koju ju je on možda naterao. A možda su sve to frustrirane i lutajuće misli čoveka kojem je džinovska, premoćna i neljudska sila otela nešto od čega se nikada neće oporaviti.
Podsetila me je ova priča na Barnsovog FLOBEROVOG PAPAGAJA, gde u pola knjige čitamo enciklopedijske komentare o biografiji Gistava Flobera i kritička tumačenja njegovog dela, sve dok minimalističkim otkrivanjima backstoryja ne shvatimo da je za glavnog junaka takva vrsta fiksacije jedini način da emotivno procesuira smrt svoje supruge i složena osećanja koja gaji prema osobi koju je voleo najviše na svetu & koja ga je varala. Kao što Barnsov roman nije zapravo o Floberu, ni Sekvojina pripovetka nije samo o sto metara visokim, deset hiljada godina starim magičnim čudovištima; ispod otkačene premise leži priča o odnosima, ljubavi, empatiji, roditeljstvu i partnerstvu. Ima li bolje alegorije za naše međusobne komunikacije i miskomunikacije od glavnih junaka koji živote posvećuju pokušajima da razumeju čovečijem umu apsolutno strane i nestvarne beštije, za koje do kraja ne saznajemo da li su nam bogovi ili uništitelji? Možda sam do kraja previše nagrdio Godzilu. On priču istina započinje kao zločinac, ali mu se kasnije posvećuje najlepša replika u pripoveci, kada kaiđu vile-sveštenice po imenu Elijade (guglati „The Elias“ na onim kaiđupedijama), telepatski svezane sa tim drevnim titanima, otkrivaju glavnom junaku Godziline misli, sećanja i osećanja: „Godzilla is very sad today. Godzilla remembers your wife and is sorry. Godzilla cannot stop being Godzilla“.
The few interesting novelties this game brings into soulsborne genre are drowned in an ocean of jank.
A lack of traditional character creation and class specialization is a fresh concept, and the slow, methodical combat of the genre, as well as its postapocalyptic, oppressive dark fantasy vibe, are replicated well enough. Heavy metal boss music (by Greek gothic powerhouse Rotting Christ) is a great but underutilized touch.
Everything else, gameplay-wise and storywise, reveals that this game isn’t a subpar copy of DARK SOULS just because of its low budget — the devs themselves are simply less creative, less capable devs compared to Fromsoft mastodons. Each of the „characters'“ skill tree is filled with skills that are by large useless and probably relics, just like the only ranged weapon in the game, from an earlier game build, which obviously featured noticeably different gameplay.
Level design isn’t just repetitive, it’s downright bad because of the lack of organic-looking landmarks, which makes the flow of the game rather tedious. Enemies, as well as the large central part of the map, are copy-pasted relentlessly.
The main storyline isn’t just elliptic, it’s completely incomprehensible, without any weight or pathos to it, and is presented in a string of incoherent ramblings which touch upon all the genre’s cliches: a great empire falling, a dark cult rising, a vicious plague ravaging the land, gods conspiring, etc.
MORTAL SHELL is a great recommendation for game devs and game critics. Sometimes it might be hard to see what exactly „just works“ in a masterpiece such as DARK SOULS, but this game can serve as a great anti-example in which all the cracks and all possible gameplay, narrative and conceptual pitfalls are clearly visible. It’s not a low-budget issue, it’s a skill issue.
There sat down, once, a thing on Henry’s heart
só heavy, if he had a hundred years
& more, & weeping, sleepless, in all them time
Henry could not make good.
Starts again always in Henry’s ears
the little cough somewhere, an odour, a chime.
And there is another thing he has in mind
like a grave Sienese face a thousand years
would fail to blur the still profiled reproach of. Ghastly,
with open eyes, he attends, blind.
All the bells say: too late. This is not for tears;
thinking.
But never did Henry, as he thought he did,
end anyone and hacks her body up
and hide the pieces, where they may be found.
He knows: he went over everyone, & nobody’s missing.
Often he reckons, in the dawn, them up.
Nobody is ever missing.
POETICA DEPONIA 