Časopis Polja: Temat o Kormaku Makartiju

U časopisu Polja upravo je objavljen temat o Kormaku Makartiju (Cormac McCarthy), jednom od najvećih živih američkih pisaca i jednom od meni najdražih autor. Broj je priredio Makartijev višestruki prevodilac na srpski, Igor Cvijanović, a okupljeni su sjajni tekstovi i domaćih i stranih kritičara — uključujući i jedan rad Džejmsa Vuda (James Wood), Njujorkerovog kritičara i jednog od meni omiljenih književnih likova uopšte. Temat inače dolazi neposredno nakon što je Makarti istovremeno objavio dva romana, koji zajedno čine paralelne tokove iste priče: THE PASSENGER (2022, Knopf; PUTNIK, prev. Igor Cvijanović, 2023, Kontrast) i STELLA MARIS (2022, Knopf; STELA MARIS, prev. Igor Cvijanović, 2023, Kontrast).

Za Makartijem sam se upoznao, kao klinac opsednut stilom, kada sam saznao za njegovu karakterističnu tehniku pisanja: Makarti skoro ne koristi interpunkciju. Zareze upotrebljava retko, a tačke mora da koristi sticajem okolnosti. Navodnici u njegovim delima ne postoje; upravni govor je utopljen u ostatak teksta. Uzvičnika i upitnika takođe nema. Tačku-zarez Makarti smatra „idiotskim“ konceptom. Dve tačke će Makarti upotrebiti nerado, kada baš mora da nešto nabroji.

Ako Makarti zvuči kao zeznut tip to je zato što jeste. Intervjue gotovo da ne daje; jednom je gostovao kod Opre i to je otprilike to što se tiče njegovih javnih pojavljivanja. Na promocijama sopstvenih romana ne učestvuje, a dane provodi na nekom istraživačkom institutu usred novomeksičke pustinje gde povremeno objavljuje radove o ljudskoj svesti i jeziku. Iskreno mislim da je tamo samo da ne bi ni sa kim pričao o književnosti.

Makartija opisuju kao pisca južnjačke gotike. Romani su mu mračni, opresivni, violentni, biblijski, teški, ljudožderski i zli. Srećom po čitaoce, to su istovremeno velika i prelepa dela. Njegov KRVAVI MERIDIJAN: ILI VEČERNJE CRVENILO NA ZAPADU (BLOOD MERIDIAN: OR THE EVENING REDNESS IN THE WEST), zastrašujuće krvožedan anti-vestern, za mene je i mnoge ljude pametnije od mene drugi najveći američki roman ikada napisan; sa prvog mesta te top-liste verovatno nikad neće biti svrgnut Melvilov MOBI-DIK, ali u opasnoj konkurenciji Hotorna, Tvena, Ficdžeralda, Hemingveja, Foknera, Stajnbeka, Selindžera, Morison, Pinčona, Delila, Elisona, Rota, Frenzena, Foster Volasa, Tart itd., Mekormakova kaubojska metafizika o nasilju i zlu drži nepomerivu srebrnu medalju. Harold Blum, jedan od najvećih engleskojezičnih kritičara XX veka, takođe je mislio da je KRVAVI MERIDIJAN vrh američke proze, ali je po sopstvenom priznanju roman pročitao tek iz trećeg puta, jer mu je bio isuviše mučan. Blum je inače po svom i svedočanstvu časnih ljudi i pouzdanih svedoka čitao po 1500 stranica dnevno. Makarti je i u takvu književnu mašineriju uspeo da ubaci polugu.

KRVAVI MERIDIJAN mi je jedna od omiljenih knjiga. Jedina je, za sada, koju sam odmah pročitao dva puta, jer joj proza ne samo da udara snagom od 10.000 njutna, već je knjiga napisana prosto naprosto predivno. Između klanja i čerečenja postoje rečenice koje mi i godinama nakon prvog čitanja žive u mozgu bez kirije. Prva stranica romana („See the child“… „God how the stars did fall“) možda mi je i najlepša prva stranica koju sam ikada pročitao. A na kraju XXI poglavlja, u završnom opisu kratkog predaha glavnog junaka, koji uhvati minut mira na obali okeana, napisana je najfascinantnija rečenica: „The colt stood against the horse with its head down and the horse was watching, out there past men’s knowing, where the stars are drowning and whales ferry their vast souls through the black and seamless sea“ („Ždrebe je stajalo pored konja pognute glave, konj je posmatrao daljinu neznanu čoveku, gde se zvezde utapaju, a kitovi prevoze svoje goleme duše kroz crno i bešavno more“). Ne znam zašto sam paralisan pred ovim odlomkom, ali kod kitova koji prevoze svoje goleme duše se uvek raspadnem. To je već nešto između mog terapeuta i mene. U svakom slučaju hvala Makartiju što postoji, hvala Goranu Kapetanoviću na izvanrednom prevodu KRVAVOG MERIDIJANA, i hvala Poljima na tematu o ovom velemajstoru proze; broj je besplatan za čitanje na https://polja.rs/2022/538.

Zdravo, ja sam Miloš i zavisnik sam od lepih epigrafa.

(Sarah Perry, THE ESSEX SERPENT, 2016, Serpent’s Tail. Knjiga je skoro prevedena na srpski: Sara Peri, ESEŠKA ZMIJA, prev. Boris Todorović, 2023, Dereta)

Paimon

PEMON — Demon zadužen za ceremonije. Prikazuje se u obliku snažnog čoveka sa ženskim licem, jašući na dromedaru, okrunjen dragim kamenjem. U paklu ima veliku moć.

(Kolen De Plansi, REČNIK PAKLA, 2009, Službeni glasnik

V. Desnica: Dalmacija ++

U toj zemlji gde raste i oleandar i grab; gdje uz obalu maistrala leprša dašak romaskog duha i vije se laka zapadna melopeja, a po zaleđu u buri struji duboko rasni narodni život i gudi primitivni monokord; gdje uz katedrale sa Ticijanima i Veronezima postoje i manastiri u kojima tinja duh srednjevekovne srpske manastirske obrazovanosti, u kojima caruju krute bizantinske ikone i u kojima se čuvaju zavjeti Nemanjića; gdje pored primorskog trubadura nalazimo i mrgodnog brđanskog kaluđera ljetopisca, — u toj zemlji, među raznovrsnim osobitostima koje je uslovila priroda i stvorila istorija, i sjeverodalmatinski kopneni kraj, naseljen izbjeglicama koje su se od XV vijeka dalje sklanjali pred Turcima na njegov goli krš i suve visoravni, predstavlja po svojim specijalnim kulturnim, psihičkim i ekonomskim momentima, jedno izdvojeno područje.

Citat Vladana Desnice na koji sam naišao u novoj studiji Vladana Bajčete NON OMNIS MORIAR: O POEZIJI I SMRTI U OPUSU VLADANA DESNICE (2022, Institut za književnost i umetnost). Rečenice su iz Desničine knjige HOTIMIČNO ISKUSTVO: KNJIGA PRVA (2006, VBZ, str. 28), tačnije iz njegovog eseja o pesniku Mirku Koroliji.

Ivan V. Lalić, MELANHOLIJA // T. S. Eliot, THE WASTE LAND

Godina koja okleva, kvaran martovski sneg,
Neumereno obilje goriva za rad vrtova,
Hrtovi zime što još se osvrću na uzmaku,
Pod mokrim krznom već nestvarni; to je praznik
Praznine, optočen romorom što kaplje
Sa krovova u zoru. Taj zvuk će da se zgusne
u mrlju koja vlaži zapadni sobni zid —
Tako praznina gusne u vidljivu suprotnost,
Najavu rastočenja. Je li to ono što motri
Ona žena krunisana i krilata, urezana
u pomni nered, na bakarnu ploču, u Nirnbergu
daleke da li hiljadu petsto četrnaeste?
Na jugu proleće raspliće čvorove mokrih vetrova,
Smrt ima mokru senku dok prolazi kroz zid.

_______________________

April is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.
Winter kept us warm, covering
Earth in forgetful snow, feeding
A little life with dried tubers.
Summer surprised us, coming over the Starnbergersee
With a shower of rain; we stopped in the colonnade,
And went on in sunlight, into the Hofgarten,
And drank coffee, and talked for an hour.
Bin gar keine Russin, stamm’ aus Litauen, echt deutsch.
And when we were children, staying at the archduke’s,
My cousin’s, he took me out on a sled,
And I was frightened. He said, Marie,
Marie, hold on tight. And down we went.
In the mountains, there you feel free.
I read, much of the night, and go south in the winter.

Sveti Sava i crvene zastavice

Gubim razum od ove legende o svetom Savi. (PEDESET LEGENDI O SVETOM SAVI, ur. Vladimir Ćorović, 1995, Lio)

— Stefan Nemanja se u priču uvodi istovremeno i kao osnivač Studenice i kao silovatelj. Seksualno mu predatorstvo čak nije ublaženo eufemizmima o zaljubljivanju ili strasti: on prosto želi da „dobije“ jednu devojku iz okoline.
— Kada za ovu nameru to saznaju kaluđeri, oni se ne uplaše za bezbednost devojke pikirane za napastvovanje, već brinu da će Stefan Nemanja silovanjem žene ukaljati sopstvenu besmrtnu dušu.
— Njihov master plan, koji moram primetiti ni u čemu ne sprečava S. N. da počini silovanje, podrazumeva podmetanje Nemanjine supruge umesto nesretne devojke. Jedan se seksualni napad samo zamenjuje drugim.
— Učitavam straobalno, ali sve ovo makar delom implicira da bi kaluđeri inače bili zaduženi za dovođenje devojaka Nemanji.
— Stefan Nemanja tokom odnosa ne prepoznaje rođenu ženu. U najboljem slučaju ovo svedoči o jednostranoj seksualnoj aferi odnosno sebičnom ljubavniku. U najgorem imam još jedan argument da je upravo izvršen seksualni napad.
— Čovek koji na poslovnom putu napastvuje mlade žene u sekundi odlučuje da usmrti svoju suprugu sa kojom ima dvoje dece samo zbog njene „preljube“. Standardna mizoginija za ono vreme, ali pridodajem je popisu.
— U razrešenju priče saznajemo da je, kako god okrenemo, Rastko Nemanjić rođen iz bizarnog slučaja bračnog silovanja.

Ekstremni prezentizam (eng. presentism) jeste smrt za tumačenje književnosti. Pogrešno je i nefer tumačiti stare tekstove, događaje, likove, ličnosti i scenarije isključivo kroz današnje kulturološke i moralno-etičke norme. Ali zanima me koji je pacijent i pre 800 godina mogao osmisliti ovako umobolnu i psihopatološku legendu kao neku vrstu etiološkog predanja o poreklu jedne od najvoljenijih ličnosti u nacionalnoj povesti. Postoji milion načina da se izvede slična, inače u startu nenormalna premisa o vanbračnoj aferi Stefana Nemanje, a ova, sa rape-dungeonom pored Studenice, nesumnjivo je najgora. Kanda na svakih stotinu ili hiljadu narodnih genija koji izmisle Banovića Strahinju, Milića Barjaktara, Hasanaginicu, Zidanje Skadra ili Čardak ni na nebu ni na zemlji mora doći jedan ovakav primerak.

Ljevinov račun za grejanje

Dohvatio sam se, tokom današnje radne subote na FFUNS, primerka ANE KARENJINE (2005, prev. Zorka Velimirović, besplatni primerak deljen uz Večernje novosti) sa naše hrpe razduženih knjiga u seminarskoj biblioteci. U grabežu sa ove Ju Snuz Ju Luz gomile uglavnom bezveznih izdanja a ponekad dragulja, moje stare oči i probušeni meniskusi bili su još jednom brži od studentskih predatora. Otvorio sam knjigu na nasumičnoj strani da ubijem vreme dok sam štampao neke materijale u kabinetu. Prve Tolstojeve rečenice koje sam pročitao činile su mi se kao samostalna & odlična kratka priča.

Obimna remek-dela nisu nikada u potpunosti sjajna. Kada proza ima preko 1000 strana, neće svaka rečenica biti genijalna; kao što ni svaki kadar maestralnog filma neće biti maestralan, niti svaki sekund izuzetne igre podjednako uzbudljiv. Ovo je još Horacije rekao u „Poslanici Pizonima“: Nekad i dobri Homer zadrema, ali prašta se da se dremež ušunja u dugo delo (359–360; Indignor quandoque bonus dormitat Homerus; uerum operi longo fas est obrepere somnum). Nekad je pak majstor — majstor; i može se i najmanji molekul dela odvojiti od celine i da se u njegovom samostalnom životu i dalje vidi DNK koji delo čini velikim. Najveće zezanje na račun ANE KARENJINE je ono Ljevinovo košenje trave na trista hiljada stranica, ali mnogo se o ovom liku može saznati i iz jedne rečenice o njegovom računu za grejanje.

Guglov Bard

Gugl je nedavno pokrenuo sopstveni AI. Kao i slični endžini poput Midjourneya, ChatGPT-a i Sudowritea, i ovaj se može koristiti u različitim kreativnim i umetničkim poduhvatima poput pisanja proze.

Ne znam da li je ime ovog AI-ja, „Bard“, inspirisano kratkom pričom „Jednog dana“ Isaka Asimova (SABRANI ROBOTI, prev. Zoran Živković, 1995, Polaris / 2012, Čarobna knjiga; Isaac Asimov, „Someday“, 1956), gde se pojavljuje robotić istog imena i iste funkcije: Asimovljev „Bard“ je prenosni generator audio-priča koje se oblikuju kombinovanjem unapred programiranih narativnih elemenata. Zaplet ove slatke naučnofantastične priče delom se dotiče pokušaja dva dečaka da samostalno reprogramiraju stari model Barda i osveže njegovu bazu pripovednih tema, motiva, scena, događaja i likova nekim za njih modernijim pričama. Upravo mi je sinulo da je moguće prva priča o narativnom AI-ju ujedno i priča o hakovanju njegovih ograničenih mogućnosti.